Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Umjetnost danas nitko ne cijeni

Četrdesetosmogodišnji Nebojša Prelić iz Sonte živi u svojem svijetu, rasprostrtom negdje između umjetnosti, primijenjene umjetnosti i pučkog zanatstva. Sve ostalo što ga prati drži za nužno zlo, za stvaranje materijalnih uvjeta koji mu omogućavaju život u navedenom svijetu. Iza njega je kroz ovih skoro pola stoljeća života, ostalo puno sjećanja, umjetnički obrađenih predmeta od drveta i slika. U našem tjedniku postoji i zapis o njegovoj jedinoj samostalnoj slikarskoj izložbi pod nazivom Nebeska stvarnost, priređenoj u sonćanskoj knjižnici. 

Slikarstvo u duši od djetinjih godina

Prelić slika već dugo, maltene od djetinjih dana. Poput mnoge djece sklone likovnoj umjetnosti počeo je s crtežima olovkom, dakako na papiru. 
»Još tijekom osnovne škole uradio sam veliki broj crteža, a kasnije, kad sam spoznao svoje mogućnosti, prebacio sam se na portrete. Sve bilježnice iz tih vremena, dobro očuvane, ispunjene su tim mojim crtežima. Doslovno, niti u jednoj ne postoji kvadratić praznoga prostora«, priča Prelić. 
Na Nebojšine crteže nisu svi u školi gledali blagonaklono. Dolazilo je do svakojakih situacija u kojima je bio žrtva umjetnosti. I danas se sjeća jedne anegdote, u kojoj se baš i nije dobro proveo. 
»Bio sam jedno vrijeme opsjednut junacima stripova. Jednom zgodom dosta vjerno sam skinuo omiljenog mišićavog borca za pravdu, Bleka Stijenu. Jedna od tadašnjih učiteljica, Bosa, nije imala razumijevanja za moju umjetnost. Tvrdila je da se nekom podsmijevam i da sam narisao ženske dojke. Batine koje sam tada dobio od nje više su mi povrijedile dušu nego što su me tjelesno zaboljele i sjećat ću ih se dok sam živ. Badava njezino kasnije priznanje da nije dobro vidjela. No, te batine me nisu pokolebale, od risanja, kasnije i slikanja, nisam odustao«, s osmjehom priča Prelić. 
Dugo je slikao temperama na hameru, financijski nije bio u stanju pribaviti tada za njega nedostižno skupe materijale za ulja na platnu. Tek kad se, zahvaljujući odlascima na sezonske poslove u Njemačku, materijalno osamostalio, pribavio je potrebne materijale i platna i od tada radi ulja na platnu, ali i na drugim podlogama. 
»Bilo mi je nezamislivo tražiti novce za nabavu materijala od roditelja. Moji su starinskoga kova, muškarac je gazda u kući, a bilo koja umjetnost za oca je bila bespotrebna danguba. Zadovoljio sam se i temperom na papiru, a iskreno, nadao sam se i da će netko kompetentan zapaziti što i kako radim i pružiti mi ruku koja će me uvesti u svijet kojega sam i budan sanjao. Kroz godine sam se profilirao i pronašao sebe u suvremenom nadrealizmu. Slikao sam iz duše i za dušu. Nije mi bilo bitno hoću li neku od slika prodati i po kojoj cijeni. Jednostavno, slikao sam iz nekog svog zadovoljstva, nekog svog unutarnjeg mira«, priča ovaj samouki sonćanski umjetnik. 

Drvo mu je veliko nadahnuće

Osim risanja i slikanja, od malih nogu Prelićevo veliko nadahnuće je i drvo. U brojnim lutanjima po prirodi nalazio je za njegovo oko i dušu vrlo zanimljive panjeve ili dijelove panjeva, po nekim svojim zamislima ih dotjerivao i čuvao za sebe i svoju dušu. Nožićem bi znao izrezbariti svaki komad drveta koji bi mu privukao pozornost i tako mu udahnuti dušu. 
»Poput većine djece, volio sam tavane. Znao sam satima u polumraku istraživati i nalaziti puno toga što bi me zaintrigiralo. Tako sam na tavancu koji više ne postoji pronašao neke od rukotvorina jednoga od vrlo bliskih rođaka. Nisam ga osobno upoznao, ali su mi moji pričali kako je od komada drveta običnim nožićem znao napraviti čudo. I te priče su bile jedno od mojih nadahnuća. Valjda postoji nešto i u genima, pa se ta ljubav i darovitost prenijela i na mene. Drvo mi je i danas u duši, a prezadovoljan sam kad uspijem bez skupih alata, samo uz pomoć najnužnijih pomagala, stvoriti nešto što sam zamislio. Svaki predmet koji napravim jedinstven je i unikatan. Svaki od njih ima uporabnu vrijednost, ali nema dva ista. Razlikuju se po specifičnim detaljima i to ih čini unikatnim i primamljivim za oko«, u dahu priča Prelić.

Od umjetnosti se ne može živjeti

Slikanje je Preliću hobi i strast. Tako i obrada drveta. Međutim, ni od jednog ni od drugog, bar onako kako to on radi, tvrdi da se ne može živjeti. 
»Navedena izložba u sonćanskoj knjižnici na neki način mi je otvorila oči. Sve do tada nisam vjerovao koliko je danas umjetnost na marginama našega društva. Obližnji kafići bili su puni, nitko od gostiju nije tijekom ta dva dana svratio u knjižnicu. Posjetitelji izložbe bili su poglavito članovi moje šire obitelji, nekoliko prijatelja i poneki prijatelj organizatora. Od tada sam uradio samo jednu sliku i to po porudžbini. Od slika urađenih u fazi suvremenog nadrealizma do sada nisam prodao ni jednu. Do sada sam ih dosta poklonio, pa ih ima i u Americi, Kanadi, Australiji i u nekoliko europskih zemalja. Doduše, bilo je nekoliko prividno zainteresiranih, ali su odustali od kupovine, cijena im nije odgovarala. Za one koji ne znaju što hoće, teško je procijeniti umjetničko djelo. Izrada jedne slike traje mi mjesec-mjesec i pol. Stvaram tempom kojega mi nametne nadahnuće. Stopostotno se posvetim radu, a puno ljubavi je utkano u svaku urađenu sliku. I što da kažem, kad potencijalni kupac očekuje cijenu od desetak eura, kao da smo na tržnici kineskoga kičeraja«, priča Prelić. 
Trenutačno se odmara od umjetnosti. Radi drvenariju, ovoga puta komercijalno.  
»Ne znam napraviti prozor ili vrata, ali znam mnoge uporabne predmete. Svaki od njih je unikat zbog posebne obrade. Priznajem, volio bih živjeti od slikarstva, ali sam svjestan da je to nemoguće. Teška su vremena, u ovoj zemlji od umjetnosti samo rijetki mogu živjeti. Meni je ona ljubav, više od hobija. Stoga i vjerujem da ću opet uzeti kist u ruke i nastaviti gdje sam stao. Sebe sam pronašao u nadrealizamu, a ukoliko me povuče, možda nešto i promijenim«, uz osmjeh završava priču samouki sonćanski slikar Prelić.
Ivan Andrašić 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay