Arhiv tekstova

Nesporazum između politike i struke

Ništa gospodarstvo ne paralizira toliko kao institucionalna i regulativna neizvjesnost. Danas je među zemljama u tranziciji Srbija, zajedno s Hrvatskom, na samom dnu redoslijeda po stopama rasta, a u političkom marketingu je na čudan način izvikana kao nekakav regionalni lider. Ovu ocjenu iznio je prof. dr. Ljubomir Madžar, priznati ekonomist, sveučilišni profesor. Njegov ljetni boravak u rodnom Somboru iskoristili smo za razgovor o trenutačnim gospodarskim prilikama.
Koronakriza neosporno će ostaviti trajne posljedice na gospodarstvo. I dok struka daje ocjene da se posljedice krize neće moći izbjeći, vlast nas uvjerava kako će Srbija biti uspješnija od drugih. Ima li razloga za te optimistične političke ocjene?
Rekao bih da postoji veliki nesporazum između ekonomske struke i vrhova vlasti. Vlast gospodarsku situaciju predstavlja kao veoma uspješnu, a struka je glede tih mjera skeptična. Suština tog nesporazuma je što vlast za usporedbu bira uspješne godine i orijentira se na kratko razdoblje. Tako ispada kako je neka godina bila uspješnija nego u drugim zemljama. Za davanje ocjena gospodarske politike treba porediti jedno duže razdoblje. Osam ili deset godina. Recimo, može se desiti da jedne godine poljoprivredna proizvodnja bude loša, pa se naredne godine vrati na prosječan nivo i po tom osnovu dobijemo čitav procentni poen stope rasta. Vlast će to odmah ocijeniti kao uspjeh gospodarske politike. A to nije tako. Drugi primjer su ocjene smanjenja proizvodnje uvjetovane pandemijom koronavirusa. Više su pogođene zemlje koje imaju veliki postotak prometa ili turizma u nacionalnom gospodarstvu. Mi ne spadamo u te zemlje i samim tim manje ćemo biti pogođeni koronakrizom. Štetno je po gospodrastvo kada vlast daje jednu sliku koja nije odraz stvarnosti, jer za uspješno poslovanje potrebne su točne informacije. Ukoliko vlast plasira pogrešne informacije o tome što se dešava u gospodarstvu, onda su poslovni ljudi, umjesto informirani, dezinformirani, a kvaliteta odluka ovisi između ostalog i od dostupnih informacija. Ako vlast želi efikasno gospodarstvo, treba pružiti točne i pouzdane informacije, a zavoditi poslovne ljude optimističnom slikom koja nije odraz realne situacije nije dobro ni za gospodarstvo ni za vlast.
Zašto vlast to radi?
Moguće je da vlast ne poznaje način funkciniranja gospodarstva i onda su njihove loše ocjene i procjene rezultat njihovog nedovoljnog znanja. Druga mogućnost je da vlast to radi svjesno, jer ni jedna vlast nema predug horizont odlučivanja. Prikazati neki kratkorčni uzlet, neko kolebanje naviše, vlast ne propušta iskoristiti kao dokaz efikasnosti gospodarske politike i mudrosti. Vjerujem, prije je u pitanju ovo drugo, manipuliranje, nego neznanje.
Kakva bi onda bila Vaša procjena dugoročnog gospodarskog razvoja?
Te perspektive nisu dobre, jer Srbija faktički nema domaću akumulaciju. Srbija ima deviznu štednju građana od 11-12 milijadri eura, ali to nije tekuća akumulacija. Naša stopa investicija, što je udio investicija u BDP-u, je oko 21 posto. Kada se odbije stopa amortizacije, koja je 15 posto, ostaje oko šest-sedam posto. Istodobno, udio stranih investicija je oko sedam posto. Znači, kada se odbije to što stranci investiraju i kada se odbije amortizacija, ispada da nema nikave domaće akumulacije. Ja mislim da ne postoji gospodarstvo, osim nekih kolonija u prošlosti, koje je raslo i uspješno funkcioniralo na bazi tuđe akumulacije. Za uspješan dugoročni gospodarski razvoj potrebna je i vlastita akumulacija. Naša vlast vlastitu akumulaciju, takoreći i ne pominje, osim što postoje programi za poticaj malim i srednjim poduzećima. To zabrinjava ozbiljnije promatrače našeg gospodarskog razvoja. Sve se svelo na strane investicije. One jesu korisne, ali nije dobro ako su jedina razvojna komponenta. Nije dobro da cijela investicijska politika bude zasnovana na stranim direktnim investicijama. U vizuri naše vlasti ništa drugo ne postoji osim stranih investicija i kada se sklopi neki aranžman, to se u javnosti predstavi kao neki veliki uspjeh. To je jedan od fundamentalnih razloga našeg sporog gospodarskog rasta. Promatrano u dužem razdoblju pokazalo se kako su dvije zemlje u ovoj regiji redovito najneuspješnije. To su Srbija i Hrvatska.
Da se vratimo na strane investicije. Jesu li domaći i strani investitori u neravnopravnom položaju?
Iza stranih investitora stoje njihova države. I ne samo to. Instrukcija u javnim službama u Srbiji je da strance treba posebno tretirati, pa su stranci uglavom zaštićeni od ubitačnih administrativnih procedura. U situaciji kada nedostaje domaća akumulacija strane investicije su dobro došle. Velika je korist od njih i ludo bi bilo poricati njihovu važnost, ali bi isto tako ludo bilo povjerovati kako one trebaju biti okosnica razvoja našeg gospodarstva.
Kako onda potaknuti domaće investicije?
Prvo, treba ih staviti u ravnopravni odnos sa stranim investitorima. To bi bio prvi veliki korak. Inače, ja ne mislim da država financijski treba pomagati gospodarstvo, izuzimam ovo razdoblje koronakrize. Općenito, naša politika je negativno orijentirana prema poslovnom svijetu. Sadašnja vlast je 2012. godine krenula da akumulira svoj politički kapital progoneći uspješne gospodarstvenike, jer se tu mogu zaraditi izborni poeni.
Kako komentirate pomoć države koju je gospodarstvo dobilo u vrijeme ove krize? 
Te mjere su dobre. Praksa je to ne samo kod nas već i u cijelom svijetu. Na taj način izbjegavaju se veći problemi. Ako propadnu poduzeća, upitno je hoće li se ikada oporaviti i nastaviti s radom. Jeste da smo se za pomoć gospodarstvu zadužili, ali je i to bolje nego pustiti poduzeća da propadnu.  
Mogu se čuti procjene da će ekonomska kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa biti mnogo veća nego ona iz 2008. godine.  Kakve su Vaše procjene, kada će se svjetsko gospodarstvo oporaviti?
Odgovor na to pitanje nitko nema. Prvo, ne znamo ni koliko će kriza trajati i već to dovoljno pokazuje kako je teško procijeniti ukupni trošak svjetske pandemije. Ne vjerujem u procjene koje daju Svjetska banka i MMF, jer su njihove prognoze politički motivirane. Ne postoje elementi za procjene troškova krize i mogućnosti njenog prevladavanja. Moglo bi ovo biti kriza teža od one iz 1929. ili 1933. godine. U svakom slučaju – zlu se nadaj, dobro biti neće.
Može li ova kriza biti poticaj prestrukturiranja svjetskog gospodarstva? Vidjeli smo, Europa je ovisila o zaštitnoj medicinskoj opremi iz Kine. Srbija nije imala kvasca. Može li to utjecati na nacionalne ekonomije u smislu stvaranja gospodarstva koje neće ovisiti od drugih?
Potaknut će ova kriza države da se okrenu same sebi i bit će pojačani elementi autarkičnog razvoja, što nije dobro. Mnogo toga što se  kvalitetnog desilo u svjetskom gospodarstvu može se pripisati globalizaciji, dakle širenju trgovine, povećavanju međunarodne razmjene. Danas je za neke proizvode teško utvrditi u kojoj zemlji se proizvode i to je bila komponenta razvoja svjetskog gospodarstva. Ova pandemija će izazvati suprotnu reakciju.
Zašto je loše ako jedna nacionalna ekonomija odluči što je njihovih 20 važnih proizvoda koje će sami proizvoditi kako ne bi ovisili od drugih?
To je loše, jer se kroz međunarodnu podjelu ti isti proizvodi na nekom drugom mjestu mogu jeftinije proizvesti. Prednost globalizacije je upravo u tome što snaži, širi međunarodnu podjelu rada. 
Vratit ću Vas 20-30 godina unatrag. Je li se privatizacija morala obaviti na takav način? Jesu li nekada velika uspješna poduzeća morala propasti?
Tranzicija iz socijalizma u kapitalizam je jedinstven proces u kome nismo imali iskustva. To je bio preokret koji se ne može savršeno uraditi. Drugo, većina tih poduzeća je već prije toga bila upropaštena. Nepuno desetljeće bili smo pod sankcijama koje su napravile veću štetu nego što to misli šira javnost. Broj zaposlenih ostao je, po uredbama Vlade, isti, a ukupni prihod se survao na trećinu ili četvrtinu. Veći troškovi od prihoda akumulirali su gubitke i najzad su tvrtke dovedene u takvo stanje da nemaju nikakvu vrijednost. Mnoga poduzeća su već bila propala i prije privatizacije.
Da se vratimo na današnje uvjete poslovanja. Često se apostrofira pravna nesigurnost. Je li to gledano iz kuta gospodarstvenika veliki problem?
Zakoni su neusklađeni, često unutar jednog istog zakona ima više suprotnosti. Ako su zakoni neusuglašeni ne mogu se ni primjenjivati, jer bi to značilo raditi po jednom zakonu, a istovremeno kršiti neki drugi zakon. Predsjednik Fiskalnog savjeta Pavle Petrović je sa svoja dva suradnika napisao rad za koji ja smatram da je najbolji u posljednjih 30 godina, gdje je dokazao kako zbog korupcije i kršenja načela vladavine prava Srbija gubi jedan procentni poen stope rasta godišnje. Ako je naša procijenjena stopa rasta tri posto, to znači da je trećina tempa gospodarskog rasta izgubljena zbog korupcije i nepostojanja vladavine prava. Osim pravne nesigurnosti, problem je i partijsko kadriranje. Na mnoga važna mjesta stavljeni su, kako se to kaže, »naši ljudi«, umjesto kompetentnih koji bi taj posao mnogo uspješnije radili. 
Ulaganja u vojsku postala su posljednjih godina jedan od prioriteta. U odnosu na gospodarsku snagu Srbije je li to previše? Usporava li to gospodarski rast?
Nekoliko puta sam upozoravao da to ne bi trebalo tako raditi. Poslije promjena 2000. godine ozbiljno sam predlagao da Srbija ukine vojsku, jer se ispostavilo da ta vojska ne može uraditi ono što se od nje uobičajeno očekuje. Kada iskrsne neki veliki problem, on se obično tiče velikih sila. Vojska mnogo košta, a krajnji ishod bude mnogo lošiji nego da smo odmah, što kažu Bačvani, »legli na rudu«. Na usporavanje gospodarskog rasta utječe i naša briga o Srbima van Srbije. Vesna Pešić jednom je rekla da srpski patriotizam treba ići samo do granica Srbije. Ne dalje. Napisao sam poslije toga jedan tekst dajući dodatne argumente toj tezi. Srbija nema mogućnosti utjecaja na politiku Hrvatske, Federacije BiH, Crne Gore, Kosova i onda se zbog te brige o Srbima izvan Srbije srpska manjina doživljava kao strana agentura. Stvara se onda politička atmosfera u kojoj konstruktivni političari koji bi sa Srbijom htjeli uspostaviti dobre odnose nemaju šanse. Mi kontaminiramo političku atmosferu u okolnim zemljama čineći položaj naših sunarodnjaka lošijim nego što bi inače bio. Ali problem je u tome što briga o Srbima izvan Srbije uvijek dobiva potporu na izborima. Ako hoćeš dobiti na izborima, samo raspali po nacionalnoj žici i nećeš se pokajati.
Udaljava li se Srbija od EU? Zašto je Srbiji potrebna EU?
Za Srbiju je ulazak u EU najkorisniji, jer nas tjera da se uredimo kao država. Već je to dovoljno. Sve bitne determinante gospodarskog razvija su izvan gospodarstva. U političkom sustavu, izvršnoj vlasti, sudstvu. To je velika omča oko vrata gospodarstvu i općenito stanovništvu Srbije. Imamo jednopartijski sustav, jednog čovjeka koji odlučuje o svemu. U politici su sve ključne determinante, ali i izvan politike ima nešto što opredjeljuje tu politiku. To su vrijednosne determinante našeg naroda koje su više okrenute ka prošlosti nego budućnosti.