Arhiv tekstova

Voda kao izvor, iskon i mistika

»Voda je izvor života, to nije floskula, to je suha činjenica. Pored nje, na njoj i u njoj osjećam se potpuno prirodno, u toj mjeri prirodno da pripadam njoj i ona meni. Jako me opušta i odmara. Sama priroda koja je u okruženju vode je najčešće bujnija, rječitija, zdravija i, jednostavno rečeno, ljepša. Sve aktivnosti koje se mogu odvijati na i u vodi me posebno opuštaju i relaksiraju, počevši od samog ribolova i plovila (čamca), obične vožnje po vodi, pa sve do opuštenog plivanja u njoj. Kad bih morao izdvojiti trenutke koji čine sam vrhunac ovog ugođaja, bili bi to jesenska zora pored rijeke s izmaglicom punom ozona i proljetni zalazak sunca sa svojim prelijepim crvenim blještavilom.« 
Riječi su ovo našeg sugovornika Karla Kopilovića, subotičkog ribiča, kao uvod u njegovu priču o vodi, životu u njoj i oko nje.

Prijateljevanje s vodom i ribama

Karlo je s vodom počeo prijateljevati već s četiri godine, a to prijetaljstvo, koje se održalo do danas, traje nešto više od četiri desetljeća. Ribe, kako kaže, imaju posebno mjesto u njegovom životu.
»Već od ranog djetinjstva puno više me je privlačio životinjski svijet u vodi od onog na kopnu. To mi je uvijek bilo mističnije, intrigantnije i zanimljivije, možda zato što se ne vidi sve što je u vodi, nego moraš sam sebi stvarati slike i ideje što bi to moglo biti ‘tu’ u njoj, a što ‘tamo’ malo dalje i dublje... Gdje su ‘te’ ribe, gdje im je stanište, gdje se hrane, kuda se kreću... I onda vremenom dolaziš do skromnih saznanja i vidika da i u vodi, kao i na kopnu, postoje pisana i nepisana pravila života. Same ribe imaju svoje staze života, prostor kojeg manje ili više posjećuju, hranu koju pronalaze i rjeđe ili češće koriste, do samog čina ljubavi (razmnožavanja) kojeg upražnjavaju u vrijeme kada je ono za tu vrstu najoptimalnije, što je sama priroda čvrsto i tvrdo označila i uskladila«, objašnjava on.
Iz ljubavi prema vodi i svijetu u njoj proistekla je i ljubav prema ribolovu. No, ne onom klasičnom i zastupljenijem (radi ishrane ili zarade) već onom po principu »uhvati i pusti«.
»Kad prilikom susreta s poznanicima nakon što razmijenimo pitanja: ‘kako si?’, ‘gdje si bio?’, ‘što radiš?’, i dam odgovor da sam bio u ribolovu, uslijedi pitanje: ‘i što si upecao?’, često moj odgovor bude – ništa. Onda uslijedi pitanje: ‘čemu ideš?’, ‘zašto tamo gubiš vrijeme?’. Ako sam imao neki rezultat pa ga iznesem, slijedi: ‘samo to?’, ‘tako malo?’, ‘pa zar ti se to isplati?’, ‘pa još i vraćaš ribu, zašto onda pecaš?’... Tad dobijem potvrdu koliko smo udaljeni i dijametralno suprotnih stavova o prirodi i cjelokupnom životu. Što se tiče mojih ‘kolega po štapu’ koji svu ili veći dio upecane ribe nose kući za ishranu, to je nešto što ja, blago rečeno, ne razumijem. Jer ako već toliko vole ribolov, kako ne razmišljaju o tome da se toliki izlov ribe prirodnim putem ne može obnoviti, što može dovesti do toga da njihov hobi može doživjeti kraj. No, moram dodati da postoje ribolovci koji su još grješniji i koji pecaju u mjestu kapitalnih dimenzija, gdje desetkuju populaciju ribe nevjerojatnom brzinom, kao i oni koji odnose nedorasle primjerke. I jedno i drugo je definirano zakonom i strogo zabranjeno, ali...«
Osim iz zadovoljstva, Karlo ribu lovi i zbog jednog zanimljivog razloga:
»Ribu lovim prije svega iz želje za nadmudrivanjem i stalnom potragom (utvrđivanjem) tko je ‘inteligentniji’ – mi ili one. Mogu reći da riba puno češće izlazi kao pobjednik iz te borbe, jer najčešće pokušaj moje (naše) prevare nasluti ili vješto ignorira, što je, kad se malo bolje razmisli, potpuno logično i prirodno jer se ona nalazi u svom staništu, u svom prirodnom okruženju.«
Na pitanje nije li to neka vrsta šoka za ribu kada je upecana, izvađena na kratko iz vode i potom skinuta s uzice kako bi bila vraćena u svoje stanište, naš sugovornik ribič odgovara:
»U onim trenucima kad uspijem upecati, nadmudriti jedinku (ribe) s kojom se ciljano natječem, vrlo je pažljivo oslobađam s udice, potvrđujući svoj uspjeh fotografijom ako to situacija dozvoljava, i pažljivo vraćam ribu u vodu (da što manje vremena bude na suhom). Često, a kako sam stariji, sve ozbiljnije razmišljam koliki je to šok za ribu i sve češće gledam i pozdravljam podvodni svijet fotografije gdje se sve svodi na sliku bez borbe.«
Iz navedenog možda proizlazi da Karlo nikad ne konzumira ribu, ali nije tako. Kako kaže, s velikih vodenih tokova (rijeka) i on ponekad, u dozvoljenim količinama, odnese doma koji primjerak ribe, kako bi ga gastronomski podijelio s obitelji, a u pitanju su najčešće smuđ i som.

Dan posvećen pecanju

Dan ili dio dana posvećen pecanju kod Karla je uvijek jedan poseban ritual potkrijepljen velikom dozom adrenalina, isplaniran do posebnih tančina. 
»Kao mlađi sam češće najrađe odlazio na jutarnja pecanja, a sad je to već malo rjeđe pa izlazim malo komfornije i ležernije u poslijepodnevnim, odnosno ranovečernjim satima. Pripreme se razlikuju od vode do vode koju želim posjetiti i od ribe koju ciljano želim ‘nadmudriti’. Posljednjih dvadesetak godina samo ‘varaličarim’, oprema koju nosim na vodu je relativno oskudna i sastoji se od jednog-dva štapa, jedne-dvije mašinice i par desetaka vrsta varalica (gumenih, plastičnih, drvenih, površinskih ili tonućih) i naravno dodatne opreme prilagođene terenu kojeg imam namjeru posjetiti (odgovarajuća odjeća, obuća, zaštita od insekata, lampa za osvjetljenje i naravno voda za piće). Ribolov često upražnjavam sam ili u društvu nekoliko drugova istomišljenika.«
Vode koje najčešće posjećuje su jezero Skenderevo-Kaponja, te rijeke Tisa i Dunav, s tim da je kod voda stajaćica njegovo osnovno pravilo, budući da su u pitanju male i zatvorene vode, da nijedan ulovljen primjerak ne nosi kući. Bilo koja voda da je u pitanju, smeće nikada ne ostavlja za sobom. Naprotiv, pokupi i tuđe, te se trudi »kolegama na vodi« svojim postupcima dati putokaz i prenijeti svoje stavove sa željom da ih slijede.
Kada je u pitanju stanje ribljeg svijeta na sjeveru Bačke, u Vojvodini odnosno Srbiji, po mišljenju Karla Kopilovića ono bi se na našem području moglo definirati kao solidno, »i to prije svega zahvaljujući sve većoj grupi ribolovaca sa stavom ‘uhvati i pusti’, kao i higijeni oko određenih voda gdje se sve češće mogu vidjeti obilježeni prostori za smeće, što je donedavno bilo nezamislivo. Naravno, i jedno i drugo može biti puno bolje. Što se tiče stanja u Vojvodini i Srbiji nisam dovoljno upoznat da dajem neke ocjene, ali mogu iznijeti mišljenja ‘prijatelja po štapu’ i ribolovaca s tih prostora da je generalno situacija loša s možda blagim pomicanjem na bolje. Posebno su veliki problemi na rijekama gdje se tako divni i bogati prirodni resursi besumično koriste za izvor zarade kroz različite vidove krivolova«.
Uz poruku svim ljubiteljima vodenih površina i prirode, te ribičima i pecarošima, u antrfileu prenosimo i Karlov poetski doživljaj vode i ribolova.
»U svijetu u kojem živimo, koji je sve brži i stresniji, velika većina ljudi, ono malo slobodnog vremena što ga ima, sve češće provodi u prirodi. Da bi tako bilo i ‘sutra’, probajte je ostaviti istu kako ste je zatekli tog dana, pa ćete i naredni dan moći reći da ste opet bili u prirodi i da ste se napunili snagom za nove životne izazove. A poruka ribičima: poštujte prirodu i ona će vam višestruko uzvratiti!
Uhvati i pusti, probaj, vidjet ćeš koliko je to dobro. Mijenjaj sebe i daj primjer drugima. Potrudi se ostaviti dio prirode i svojim potomcima... Hvala!« 
Ivana Petrekanić Sič