Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Tužna praznina

Zahvaljujući udruzi Klara i Rosa, utemeljenoj prije šest godina, parkovi, trgovi i šetnice, i to oni izvan središta grada, znači rubni, odnosno kvartovni, silom prilika opet su, makar za trenutak, zaživjeli. Istina, nema tu dječje cike i galame, ali zato ima mladalačke svirke i performansa, i publike svih uzrasta. Ono što, međutim, ostaje isto, i prije i nakon njihovih nastupa, je ona tužna praznina kojom ti prostori bivaju ispunjeni kada se odsviraju posljednji taktovi i kada se posjetitelji vrate doma.
Ta »tužna praznina« odnosi se prije svega na fizičko odsustvo djece upravo s tih rubnih parkova ili igrališta kojima Subotica, budimo pošteni, ipak ne oskudijeva. Dapače, kako sada stvari stoje, kao da je svaki suvišan. Recimo, u ogromnom i razmjerno lijepom parku kod Male crkve na Somborskom putu, gdje se može okupiti dovoljan broj ekipa za čitav turnir u malom nogometu (i to na nekoliko »terena«) tek poneki otac izvede svoje dijete da međusobno pikaju loptu ili pak vlasnik svoga psa da se pošteno istrči (pas, ne vlasnik). Sve ostalo – vakuum, mir i tišina, kao u najdebljoj hladovini Kelebijske šume. Ista je slika i na »trgiću« u Petom kvartu kod ulica Augusta Cesarca, Stevana Filipovića, Antuna Mihanovića i koje već ne izlaze na prostor gdje se, iza žičane ograde, nalaze koševi i rukometni golovi. Slična je slika, potvrdit ćete to vjerojatno, i u mnogim drugim kvartovima grada: onim u Malom Bajmoku, Šandoru, kod bivše Zorke ili na Makovoj sedmici, a jedino mjesto gdje sve vrvi od života, odnosno dječjih aktivnosti, je ono – naravno – u središtu grada na Trgu cara Jovana Nenada.
Upravo iz (ovog) odnosa »centar – periferija« da se dosta toga raščitati prije no što se dođe do odgovora na pitanje »zašto je to tako?«. Ako na stranu ostavimo ono u čemu se svi slažemo, a to je da je razvoj moderne tehnologije, konkretno društvenih mreža i igrica na njima, glavni krivac za manjak tjelesnih aktivnosti i višak duhovnog siromaštva »naše budućnosti«, ostaje pitanje zašto roditelji potežu i s periferije da bi im se djeca igrala u razmjerno malom prostoru kod bivše robne kuće Centar? Je li to igralište toliko bolje u odnosu na spomenuti park kod Male crkve? Gledano s aspekta opremljenosti i uređenosti – da. Je li to dovoljan razlog da se poteže i po nekoliko kilometara samo zato da bi se sjelo na ljepšu »ljulju«? Gledano s aspekta osnovnih motoričkih potreba djeteta – ne. Pretjerana tvrdnja? Kako se uzme. Normalna je, naravno, potreba i težnja čovjeka za boljim, ljepšim, uređenijim, pa tako i roditelja da udovolje svojoj djeci. Ali, pitanje je samo gdje je tu granica i kada njen prelazak znači i prelazak u vlastitu suprotnost, odnosno štetu; kada komoditet vodi u ono što se oduvijek nazivalo razmaženost, a kada nedostatak istog u razvijanje spretnosti i samostalnosti?
Bolji poznavatelji opusa Zorana Kesića, osim Fajront republike i 24 minuta, znaju da je krajem prošle godine pokrenuo akciju vraćanja u život gotovo već zaboravljenih jednostavnih dječjih igara, koje su obilježile djetinjstva svih koji su stariji od rane sredovječnosti i da je početkom ove godine ona krunisana otvorenjem Lastiš i žmurke parka u Beogradu. Čak i obični surfer po netu ponekad naleti na odrednice »igre iz djetinjstva«, »stare dječje igre«, »zaboravljene igre« itd. koje, dovoljan je samo jedan klik, do detalja opisuju kako se (nekad) igra(lo) školice, klikera, ćorave bake, ide maca oko tebe, trule kobile...
U tom smislu, i više je no lijep prizor nedavno bilo vidjeti, negdje oko »Stare opštine« na Kelebijskom putu, kako se nekoliko mališana podijelilo u dvije grupe i u (malo prometnoj) ulici igralo mali nogomet, s ciglama koje su im služile kao golići! Ili pak ona slika od prije nekoliko godina kada je grupa mališana u jednoj, također slabo prometnoj ulici, igrala turnir u tenisu, a napuklina na asfaltu idealno im je poslužila kao »mreža« koja dijeli »teren«. Takvih slika, a lako ih je zamisliti, nažalost, sve je manje i po parkovima i po igralištima i po ulicama Subotice, a i djeca o kojima je ovdje bilo riječi već odavno su otišla u neke druge gradove izvan ove zemlje ili neka od njih o tome maštaju u skorijoj budućnosti.
»Rješenja« za ovaj problem ima mali milijun, a njihove načine mogao bi ponuditi svatko: od domaćice i umirovljenika do sociologa i psihologa; od vkv. stručnjaka do nkv. roditelja. Upravo iz tih razloga takvi prijedlozi iz ovoga će teksta izostati. Umjesto njih možda je bolji onaj da se osvrnemo oko sebe, pažljivo pogledamo ono što vidimo da ne vidimo, razmislimo o tome i... zapitamo se zašto je to tako, može li se promijeniti i što i sami (kao roditelji, naravno) možemo učiniti na tom planu. Ovoga puta nije odgovornost niti na državi, niti na lokalnoj samoupravi, niti na školi... Ona dolazi iz naših domova, bolje rečeno soba.
Dok o tome razmišljate, evo jedne slike za opuštanje iz razmjerno davne prošlosti kada su se djeca igrala žmure na groblju, a jedno od njih se, iz tko zna kojih razloga, tužakalo roditelju:
–  Mama, Stevo se penjo na drač.
–  Ma nemoj. A ti? Ti si bio dobar, pa se nisi penjo?
–  Nisam. Ja sam samo na križ.
Z. R.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay