Arhiv tekstova

Prema ustaljenim preporukama svih stručnih osoba glede pravilnog konzumiranja hrane, doručak, kao prvi dnevni obrok, trebao bi biti najobilniji, jer predstavlja energetsku pripremu za predstojeći dan. Ručak, kao središnji obrok, predstavlja okosnicu unosa hranljivih materija potrebnih organizmu, dok večera kao posljednji redoviti obrok, po mnogima, još uvijek predstavlja svojevrsnu nedoumicu što se tiče njenog sastava, vremena konzumacije i, na koncu, svoje nužnosti. I onda dolazi do pomalo filozofskog pitanja – večerati ili ne? 

VEČERATI: Velika većina zemaljske populacije, posebice mi s naših vojvođanskih prostora, jednostavno ne bi »preživjeli« dan tj. noć ukoliko ne bi nešto stavili u usta (i sebe) prije odlaska na počinak. Jer, zaspati se ne može gladnog i praznog trbuha. Osim boli, neugodnog »zavijanja« crijeva, tu su i očekivane noćne more, prevrtanje po postelji, nesanica i ostatak repertoara koji slijedi kao posljedica želje da se postupi prema uputama stručnjaka. U želji da se izbjegnu navedene neugodnosti, koje je svatko od nas barem jedanput proživio »u želji da pravilno postupi«, mnogo jednostavnije je sjesti za kuhinjski stol, alternativa je pred televizorom u dnevnoj sobi, »nakititi« tanjur i pošteno se najesti. Olakotnu okolnost, ukoliko se to tako može nazvati, predstavljala bi recimo određena discipliniranost glede vremena kada se jede. Osam sati navečer trebala bi biti posljednja razumna granica, pogotovu ukoliko se radi o »težoj«, primjerice, kuhanoj večeri. Ali isto vrijedi i prilikom izbora hladnih, jednako teških jela poput kobasice, slanine i ostalih mesnatih prerađevina, jer za takav »arsenal« treba barem 3-4 sata probave, naravno, ukoliko spadate u kategoriju onih koji kasnije ide na spavanje. Za one koji preferiraju raniji odlazak na počinak podrazumijeva se da se vrijeme ovog problematičnog obroka adekvatno pomakne unaprijed.

NE VEČERATI: Ukoliko se netko odluči postupiti prema striktnim uputama određene dijete ili savjeta liječnika, a sve u želji da »izgubi« dio prekomjerne težine, morat će dobrano oprobati snagu svog karaktera. Jer, »teška« odluka da se treba »lišiti« primamljivog noćnog zalogaja, a noć zna biti itekako duga, pogotovo ova hladna, zimska, nosi u sebi brojne mentalne komplikacije za koje je zaslužan, u prvom redu naš mozak. Jer on je sam smislio cijelu priču, a potom se iznenada počinje kolebati u svojoj odluci i tjerati nas da »prekršimo datu riječ«. A boriti se protiv samog sebe, teže je nego protiv bilo kojeg drugog neprijatelja. Pogotovu kada uz sebe ima tako strašnog saveznika kao što je glad. Strašna i napadna. Istina, ljeti je na velikim temperaturama mnogo lakše izdržati bez hrane, uz velike količine tečnosti koja barem »fiktivno« napuni trbuh. Ali zimi, kada se organizam dodatno nastoji zaštiti od vanjske studeni, ta zadaća je sve teža. No, kao i u mnogim drugim stvarima koje čine život, razlikujući milijarde ljudi međusobno, postoje i osobe koje to s lakoćom čine (najviše ih je iz ženskih redova, naravno) i stoga im treba odati dužno priznanje. Ali ta osobina može ih odvesti i do opasnih krajnosti i, u konačnici, još opasnijih oboljenja poput anoreksije i bulimije.

ZLATNA SREDINA – UMJERENO: Umjerena večera objedinjuje ove dvije sukobljene strane dajući, na određeni način, za pravo i jednom i drugom postulatu. Jer, većina nutricionista nije apriori protiv večere i za njeno striktno izbjegavanje, ali se slažu da bi ona morala biti ultra lagana, na primjer u obliku čaše jogurta, neke salate ili komadića ribe. Ostaje pitanje, ponovno na određeni način filozofske prirode, je li to onda uopće večera?