Arhiv tekstova

Korona plus

Kako vrijeme više odmiče, ljudi se sve više navikavaju na koronu; svrstava se nekako u red uobičajenih bolesti poput raka, visokog tlaka ili dijabetesa, s tom razlikom da se od nje, bar na onom vidljivom nivou, pokušavaju zaštititi svi (ili bar većina) nošenjem maski, prije svega. To je, bar, subjektivni dojam doljepotpisanoga. Na onoj, pak, višoj razini bitka s virusom covid-19 vodi se na dva najvažnija plana: pronalaženjem učinkovitog cjepiva i ublažavanjem financijskih gubitaka. Prva bitka u nekim svojim detaljima naprosto podsjeća na utrku u naoružanju, samo je cilj malo drugačiji: iza prestiža tko će biti prvi koji će pokazati i dokazati da je izumio sredstvo protiv korone krije se vjerojatno i mnogo opipljiviji motiv – materijalni, odnosno praktična korist od prodaje lijeka iz vlastitih laboratorija. Druga bitka svodi se uglavnom na izračune i predviđanja o tome koliki je tko gubitak do sada doživio i koliki će biti u bližoj budućnosti. Za današnju priču zanimljivijom se čini ova druga bitka. 
Iako za sada nemamo izračuna koliki su materijalni gubitci pretrpljeni na lokalnoj razini (ne samo kada je o Subotici riječ), neke stvari pokazuju se iznenađujuće dobrima. Primjerice, stanovnici Palića ili koji tamo rade, govore o pravom turističkom bumu ovoga naselja, tolikom da se u sjećanje vraćaju zlatna vremena od prije pedeset, četrdeset ili trideset godina unazad kada je ovo naselje, a posebno obale jezera uz njega, u ljetnom razdoblju vrvjelo »turistima«, odnosno jednodnevnim posjetiteljima iz grada i šire okolice, pomalo i regije, a nešto i od gostiju iz Mađarske, Poljske (u kamp-naselju) ili pak onima koji su bili na proputovanju na more. Kažu tako ovih dana mještani Palića da je naselje puno gostiju iz Srbije, ali i onih iz Mađarske, Austrije ili neke druge bliže nam zemlje, da su smještajni kapaciteti dobrano popunjeni i da, što je najvažnije, troše. Konačnu potvrdu istinitosti ovih tvrdnji donijet će uskoro sami turistički djelatnici, jer ubrzo stiže jesen, a samim tim i pad prometa ove vrste. Ohrabrujuće je, naravno, čuti i podatak da je Tvornica vagona Bratstvo nedavno uposlila više desetaka radnika, među kojima se nalaze čak i oni kojima mirovina kuca na vrata, a koji su zbog otkaza u ranijim tvrtkama posao morali tražiti po Mađarskoj, Sloveniji ili Austriji.
U kategoriju »korona plus« zacijelo bismo mogli uvrstiti i obilježavanje Dana grada, bar iz jednog razloga. A možda i dva. I bez praćenja svečane sjednice Skupštine grada tim povodom, i bez toga da ste se slučajno zatekli na simboličnom podizanju gradske zastave prije toga, više je nego uočljiv izostanak dodatnih sadržaja koji su ranijih godina bili sastavni dio višednevnog obilježavanja dana kada je Subotica prije 241 godinu dobila status slobodnog kraljevskog grada i koji se u novije doba obilježava kao neka vrsta njenog »rođendana«.
Zašto je dobar, ili bar pozitivan, ili bar nije negativan izostanak pratećih sadržaja? Odgovor se sam po sebi nameće već i iz zdravog razuma, a mogao bi glasiti ovako: nije racionalno – ne samo iz razloga zdravstvene prevencije – trošiti sredstva gradskog proračuna na »celebrativne reprezentacije« u vrijeme kada te situacija jednostavno tjera da stežeš remen i teško otvaraš novčanik, a da pri tome još ni ne znaš kada ćeš ugledati svjetlo na kraju tunela. U tom smislu otkazivanje ranije uobičajenih manifestacija predstavlja i logičnu i hvale vrijednu uštedu od nekoliko desetaka tisuća eura u gradskoj kasi i takav potez lokalne samouprave, bez obzira na to koliko je usklađen s važećim propisima u državi, zaslužuje samo naklon.
S druge, pak, strane, izostanak pratećih sadržaja dobar je i sa stajališta »umjetničkog dojma«, jer je novim lokalnim vlastima došao kao neka vrsta poluvremena, pauze između dva čina, pa čak i vakuuma, u trajanju od bar godine dana da se razmisli o tome kako ubuduće planirati, osmišljavati i u djelo provoditi obilježavanje svečanosti kakva je Dan grada. Ima se vremena da se razmisli i dogovori treba li u centar grada dovoditi kojekakve persone ili grupe koje za preskupe novce nešto otpjevaju i za razmjerno kratko vrijeme zbrišu s bine i zaborave i mjesto i stanovnike pred kojima su se pojavili, pri čemu ih i oni koji su ih gledali i slušali također zaborave i prije no što se vrate doma? Treba li Dan grada, kako je to donedavno bilo, poprimiti populističke obrise koji više podsjećaju na šabački vašar nego li na dostojanstvenu manifestaciju, ako se ona sa »službene adrese« (Gradske kuće, dakle) u javnosti takvom već želi prikazati?
Na ovaj popis pitanja bi svakako mogao dodati bilo koji od čitatelja, ali ono što je mnogo važnije svakako su odgovori na njih. Odgovore bi, pak, trebalo dati novo rukovodstvo grada, a nitko im ne bi zamjerio ukoliko bi se do tada konzultirali i s onima koji nisu iz tih struktura, a kultura im je u svakodnevnom opisu posla ili djelovanja. Samo na taj način vlast bi, »u koaliciji sa strukom i građanima«, i na ovom planu već od iduće ili bar »one iza nje« godine pred Subotičane za Dan grada mogla iznjedriti nove sadržaje, sadržaje na koje bi se rado odlazilo, bez dijeljenja i bez izbjegavanja buke, buke, buke...
Z. R.