Arhiv tekstova

Stari i novi mitovi

Mitovi, bajke, sage, legende su dio opće kulture svakog naroda, ali i čovječanstva. Grčki, rimski i židovski mitovi su postali dio opće europske, a time i svjetske kulture. Poseban tip mitova su »stvaralački mitovi«, najstariji ovakvi se bave općim pitanjima: kako je stvoren svijet, kako je stvoren ili nastao čovjek. U ovim mitovima glavni kreatori su vodeći bogovi. Već u ranom srednjem vijeku pojedini vladari, kraljevi »naručili« su povijest svojih predaka. O njihovom podrijetlu i herojstvima ovakvi spisi se zovu geste u kojima pisac unosi i svoje mišljenje. Što se tiče Ugarske, najstariji sačuvani spis je Gesta Hungarorum. Originalni rukopis nastao početkom XIII. stoljeća, najvjerojatnije za vrijeme vladanja kralja Bele IV. Ime pisca ostalo je nepoznato, te se stoga djelo zove i Anonymusova gesta. On podrijetlo vladara Ugarske vodi od biblijskog kralja Magoga (Otkrivenje Ivanovo 20/8), zato se zovu »Mađari«, čiji je potomak bio i hunski kralj Attila, kao i vođa mađarskih plemena Álmos, čiju je majku u snu oplodila mitska totem ptica turul (stepski sokol) i najavila joj rođenje sina (sličnost s Isusovim rođenjem). Po Anonymusovom tumačenju budući vođa dobio je ime Álmos, jer je riječ san na mađarskom álom. Ali, almos na latinskom znači i sveti, što znači da će njegovi potomci biti sveti. Gesta se završava opisom kako su Álmos i vođa sedam plemena zaposjeli Panoniju pozivajući se na to da je to bila Attilina zemlja i zato Slaveni, Bugari nemaju pravo na nju. Naravno, svi velikodostojnici u Anonymusovo doba (više od 200 godina kasnije) su potomci ovih velikih ratnika, koji su svoje posjede još tada »zaradili« svojim herojstvom. Današnja nauka je mnoge Anonymusove tvrdnje dokazala netočnim. Primjerice: vođa ugarskih plemena bio je Árpád, a ne Álmos itd. Zato to zovemo novim mitom.  

Posljednji »srpski car«

Nakon Trianonskog mira, Subotica je pripala novostvorenoj Kraljevini SHS. Novim vlastima bio je potreban neki povijesni lik, kojim bi »opravdavali« zašto je Subotica pripala njima. Neki subotički anonimus napisao je jednu brošuricu o djelima »Cara Jovana Nenada«. Čitao sam ovu knjižicu, ali nisam mogao otkriti njenog autora(e), no čini mi se da su dobro poznavali postojeću srednjovjekovnu mađarsku literaturu (iskreno rečeno srednjovjekovna srpska literatura o njemu ne postoji), jer je on dio ugarske povijesti. Najviše o njemu je pisao György Szerémi (Đorđe Sremac) u svojim memoarima, koji je bio dvorski kapelan kod kraljeva Lajosa I. (poginuo u Mohačkoj bitci) i erdeljskog vojvode Jánosa Zápolye (spominje se i kao Szapolyai), kasnijeg kralja Jánosa I. Po svom kazivanju dobro je govorio i pisao »racki« i bio je njihov tumač. Srednjovjekovna kraljevina Raška latinski se zvala Rascia, a njeni stanovnici Rascianis, odakle potječe mađarski naziv Raci. On piše da je jedan Rac iz okoline Lipe (u Erdelju) kojeg su nazivali Homo Niger (Crni Čovjek) došao sa svojim ljudima kod vojvode Zápolye da mu ponudi svoje usluge i kao njegov podanik položio mu je i zakletvu. Vojvoda mu je naložio da ode u Bačku, jer tamo ima zaostale stoke i hrane i da to pokupi. Szerémi uopće ne spominje da je on boravio u Subotici (Zabadki). Iz drugog izvora znamo da je četa njegovih ljudi zauzela subotičku utvrdu koja je bila vlasništvo Bálinta Töröka (Valentin Terek). On je prvi put pokušao s 83 konjanika zauzeti tvrđavu, ali je odbijen. Vratio se s 300 konjanika i potjerao je ljude Crnog Čovjeka. Njegov subotički dvor je čista izmišljotina. On je uglavnom boravio u Segedinu, koji je bio veći i bogatiji grad od Subotice. Nakon Mohačke bitke i zauzeća Budima, Sulejman se povukao s teritorija Ugarskog kraljevstva, zadržao je samo Srijem. Mirno je promatrao kako se rasplamsava borba za mađarsku krunu između Ferdinanda Habsburga i vojvode Zápolye. Ishod ovih borbi bio je »jedna zemlja s dva krunisana kralja«. Sulejman je podržavao Zápolyu, kog dio povjesničara smatra njegovim vazalom. Na koncu, Crni Čovjek se našao na Ferdinandovoj strani kao njegov plaćenik. Po Szerémiju, nakon izgubljene bitke povukao se u Segedin, gdje je upucan iz puške. Njegovi ljudi su ga odnijeli u Tornjoš, gdje je i umro. Török Bálint je dojahao iz Subotice i mrtvom čovjeku je odsjekao glavu i poslao u Budim, kao poklon Zápolyi.

O današnjim nacijama 

Nacije, kao i pojam građanina određene države, su »stvorene« po mišljenju znanstvenika društvenih znanosti nakon građanske revolucije u Francuskoj (1779.). Ali, naravno, određene etničke skupine, npr. Slaveni, Ugari, Iliri su stariji od ovog datuma, što znači da je Crni Čovjek kao »posljednji srpski kralj« novovremenski mit! U njegovo doba Srbi, Mađari, Hrvati po današnjem shvaćanju nacije nisu ni postojali. Postojala su plemstva kao gens rascianum, ungarorum, croatorum. Ostali stanovnici su spominjani kao, npr. podanici. Da bi bio car, po onovremenskim zakonima, trebao ga je krunisati npr. pećki patrijarh, kao glavni svećenik autokefalne pravoslavne crkve. Netko je iskoristio rečenicu u kronici o njemu, gdje je napisano: »njegovi ljudi su ga poštovali kao cara« i proglasio ga »carem«. Nažalost, i danas određeni povjesničari, u simbiozi s političarima, pokušavaju plasirati teoriju o postojanju svoje nacije prije npr. tisuću godina.