Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Odbacivanje čistunstva u pisanju i mišljenju

Jedan od najboljih suvremenih hrvatskih kratkopričaša Neven Ušumović mogao bi biti dobro poznat književnoj publici u Subotici. Naime, osim što je izravno vezan za ovaj grad (tu je odrastao) te se njime i bavio u pojedinim svojim djelima, neke od njegovih knjiga bile su ovdje i predstavljane. Krajem prošle godine objavio je novu knjigu kratkih priča Zlatna opeklina, što je jedan od povoda za razgovor s njime. Ujedno, kao kulturni djelatnik, tj. knjižničar i pisac, čini nam se odličnim sugovornikom na teme književnih i kulturnih veza te utjecaja korona epidemije na kulturu.
Rođen je 1972. godine u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju, komparativnu književnost i hungarologiju, studirao turkologiju. Kao knjižničar radi od 1996. godine u Knjižnicama grada Zagreba, a od 2002. godine u Gradskoj knjižnici Umag, gdje je ravnatelj. Objavio je i zbirke priča 7 mladih, Makovo zrno i Rajske ptice te roman Ekskurzija. Uvršten je u američke antologije Best European Fiction i Zagreb Noir. Bavi se i prevođenjem s mađarskog jezika. Među ostalim, redoviti je suradnik časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ iz Subotice.
Krajem prošle godine izišla Vam je nova knjiga kratkih priča Zlatna opeklina koja, kako navodi kritika, »secira mit o turizmu kao nekakvoj spasonosnoj grani« te tematizira »ljudske sudbine koje su morale izdržati prijelaz iz jednoga u drugi sistem«. Zašto ste izabrali baš taj »turistički« okvir za ove, na koncu, univerzalne ljudske priče; kažite nam više o samoj knjizi?
Zlatna opeklina moja je četvrta zbirka kratkih priča. Kao i sve prethodne, konceptualno je osmišljena kao estetska cjelina: svaka priča stoji za sebe, ali poredak priča, poetske dominante i semantička nadovezivanja daju osnovne smjernice recepciji. Od početka me je intrigiralo fikcionalno ispisivanje prostora i života lokalne zajednice čiju svakodnevicu dijelim (ili sam dijelio): ta preokupiranost objedinjuje moje priče, pa je tako moja prva zbirka 7 mladih posvećena Zagrebu, Makovo zrno Subotici, a Rajske ptice Kopru. Sa Zlatnom opeklinom napokon je na red došao Umag i hrvatska Istra, gdje radim i djelujem kao knjižničar, pisac i prevoditelj, evo, već gotovo dvadeset godina. Budući da je svakodnevni život ovog područja već desetljećima presudno određen turizmom, pokušao sam, s različitih pozicija, pokazati kako jedna mikroregija živi pod teretom brenda »atraktivne turističke destinacije«, odnosno želio sam markirati različite oblike simulacijskih i fantazmatskih kreacija i projekcija koje privlače turiste u ove krajeve. Sve to i jest neka vrst fikcije!
Jedan od važnih elemenata Vaše književne poetike je, kako je to zapisao kritičar Ivan Tomašić, a s čime bih se složio, »sklonost likovima luđaka čija je svijest pomjerena u nadrealno, bilo zbog rakije, bilo zbog života«. Tu je i poetika groteske, izobličene predodžbe stvarnosti. Zašto Vas kao pisca navedeno privlači i što time postižete u pričanju?
Iako sam u zagrebačkoj periodici počeo objavljivati priče u drugoj polovici devedesetih godina, u vrijeme, dakle, kada su neorealistički pristupi pisanju zavladali hrvatskom prozom, nikada me nisu privlačila poetička rješenja u tom maniru. Takav pristup činio mi se previše jednodimenzionalan, čak retrogradan s obzirom na složene pripovjedne strategije koje su razvili postmoderni pisci osamdesetih godina. Smatrao sam da ontološkim aporijama postmodernističke književnosti treba dati novu »žestinu« (vjerojatno je tu Tomašić detektirao rakiju) te s još većim iz- i raz-obličavajućim bijesom dekonstruirati diskurse koji nam se od devedesetih godina, pa sve do danas nameću kao realnost. Sudjelovanje relativno velikog broja »luđaka« i većih količina opijata u tom projektu samo je posljedica takvih poetičkih pokušaja; ne bez ironije moglo bi se reći da je u mojoj prozi sve to samo »metaforički« – za razliku od »pravih« luđaka, pijanaca i narkomana u hrvatskoj prozi neorealizma. No, srećom, hrvatska suvremena proza toliko je raznovrsna da sam imao dobre oslonce za svoje pisanje; ne bi bilo mojih priča bez Daše Drndić, Milana Rakovca, Zorana Ferića, Romana Simića, Stanka Andrića, Delimira Rešickog, Luke Bekavca, Tee Tulić, Želimira Periša…
Urednik Zlatne opekline je Ivan Vidak, također Vojvođanin (Monoštorac) koji živi i radi u Hrvatskoj – premda Vi živite u Kopru, ali ste poslom i djelovanjem vezani za Hrvatsku. Je li ta »vojvođanska veza« slučajnost ili...?
Moje prethodne dvije knjige izašle su u izdanju velike i tržišno orijentirane zagrebačke nakladničke kuće Profil knjiga. Nakon duže stanke u pisanju, poželio sam svoju sljedeću knjigu objaviti u manjoj nakladničkoj kući, u kojoj vlasnik, urednik, dizajner i autor timski rade na knjizi. Posrećilo mi se da je posljednjih nekoliko godina Ivan Sršen, kao vlasnik nakladničke kuće Sandorf, okupio oko sebe izuzetan krug urednika, prevoditelja i pisaca, pa sam lako našao svog novog izdavača. Budući da je Ivan Vidak jedan od zaposlenih Sandorfovih urednika, koga izuzetno cijenim i o čijoj sam prvoj proznoj knjizi Ugljik na suncu pisao za subotički časopis Nova riječ, samorazumljivo je bilo da on preuzme uredničku ulogu. A Vidakova veza s Vojvodinom uskoro će i dodatno biti ovjerovljena romanom koji će nadam se do kraja ove godine stajati u izlozima boljih hrvatskih knjižara..
Iako je o tome zbog aktualne koronavirus epidemije teško govoriti, planirate li promociju Zlatne opekline u Subotici, što je bio slučaj s nekim Vašim ranijim knjigama?
Nadam se da ću iduće godine naći način da Zlatna opeklina bude predstavljena u Subotici, budući da ne želim odustati od svog sudjelovanja u kulturnom i društvenom životu grada u kojem sam odrastao i koji je bio pozornica mojih osnovnih životnih iskustava. Svaki put kada pročitam knjigu koja pruža uvid u fascinantnu slojevitost kulturne povijesti Subotice – a posljednja je takva knjiga roman Nebojše Milenkovića o subotičkom umjetniku Slavku Matkoviću Nešto što strašno podseća na život iz 2019. – poput nezaustavljive plime vrati mi se svijest o tome da me je upravo taj (naš) grad podigao i dao mi osnovni impuls za lutanje po svijetu. 
U svojem pisanju skloni ste multimedijalnosti, primjetan je snažan utjecaj glazbe, posebice alternativne. U dizajnerskom smislu, Zlatna opeklina posložena je poput audio kasete na A i B stranu, odnosno na čitanje i sprijeda i straga. Kažite nam više o tome...
Glazba je u svakom pogledu moje osnovno nadahnuće, ne mogu zamisliti svoju svakodnevicu bez muzike. A budući da se radnja većeg broja priča u Zlatnoj opeklini odvija »zlatnih« osamdesetih, upravo je Vidak predložio takav dizajn knjige u obliku audio kasete. Sandorfov dizajner Nikša Eršek i ja smo se brzo složili oko detalja, Sršen je kao vlasnik Sandorfa sve to dobronamjerno podržao i dobio sam knjigu o kojoj sam mogao samo sanjati. Više je razloga zbog kojih sam se odlučio za osamdesete, no, što se glazbe tiče, bilo mi je stalo da na novi način istražim post-punk i novi val, bendove i glazbenike koji su djelovali u tom razdoblju. Još kao tinejdžer postao sam veliki obožavatelj njemačkog krautrocka (Can, Faust, Neu, Amon Düül...) i, kasnije, njemačkog novog vala (Neue Deutsche Welle: DAF, Trio, Grauzone, der Plan...) na »fonu« kojih se profilirao i berlinski bend Einstürzende Neubauten, a koji je pak imao važnu formativnu ulogu u mojem odrastanju. Iza uključivanja svih tih motiva, međutim, ne stoji neka moja nostalgija za mladošću nego činjenica da njemački tinejdžeri u tom razdoblju u kome se odvija radnja nekih od priča Zlatne opekline sigurno nisu bili oduševljeni jugoslavenskim turističkim aranžmanima svojih roditelja. No, još više mi je bilo stalo pokazati kako se polako i rock glazba u svom festivalskom vidu osamdesetih godina počela uklapati u turističku ponudu, a to se upravo događalo i u Istri. Na kraju, podsjećam na činjenicu da ja radim u Umagu, u kojem organizatori novosadskog festivala Exit nekoliko godina unatrag u suradnji s lokalnom Turističkom zajednicom organiziraju Sea Star Festival!
Nakon knjiga inspiriranih zagrebačkim, subotičkim i koperskim slojevima naslijeđa, u Zlatnoj opeklini ste u hrvatskoj Istri. Što Vam kao piscu pruža ta pokretljivost kroz različite prostore?
Ta pokretljivost čuva me od nacionalnih stereotipa i jednoumlja. Iskustvo kulturnog i društvenog života u Vojvodini, a posljednjih dvadeset godina u Istri, pružilo mi je svijest da ne postoji samo jedna priča o prostoru i aktualnosti u kojima živimo i da se dirigirana ili spontana hegemonija većinskog naroda svakodnevno mora obuzdavati. Osobe koje su pravi kulturni agensi, i koje su, uostalom, mnogo pokretljivije od mene, otvaraju danas prostore za nove vidove kulturne suradnje i društvene solidarnosti u transnacionalnim okvirima, osobito bitnim usred naših desetljetnih političkih podjela. U mojoj prozi ta se pokretljivost očituje kao disonanca, kulturna i jezična hibridizacija i poliperspektivnost, jednom riječju kao gesta odbacivanja čistunstva i purizma u pisanju i mišljenju.
Jedan ste od glavnih organizatora književne manifestacije Forum Tomizza koja povezuje tri grada u tri države: Umag u Hrvatskoj, Koper u Sloveniji i Trst u Italiji. Imajući u vidu naše također multikulturalne vojvođanske prilike, koliko, po Vašem mišljenju, kultura može pridonijeti boljem razumijevanju među različitim narodima koji žive na istom podneblju, a gdje je neki povijesni događaj za jedne oslobođenje, a drugima okupacija? 
Ova manifestacija započela je kao književno-znanstveni skup posvećena talijanskom i istarskom piscu Fulviju Tomizzi (Materada kraj Umaga, 1935. – Trst 1999.) da bi se tijekom godina razvila u dijaloški prostor za aktualne i povijesne društvene probleme suživota u Istri i široj regiji. Forum Tomizza posebnu pozornost posvećuje autorima i djelima koji doprinose razvoju tolerancije, nude jasne perspektive za razumijevanje manjinskog kulturnog položaja, potiču susjećajnost za Drugog, za socijalno ugrožene i isključene… Na Forumu Tomizza sudjelovao je i niz intelektualaca iz Vojvodine, odnosno Srbije: Tomislav Žigmanov, László Végel, Vladimir Arsenić, Bojan Krivokapić, Radoslav Petković, Janja Beč Neumann, Snežana Ilić, Rudolf Weiss, Christian Eccher, Srđan V. Tešin, Ivan Čolović, Dragan Velikić, Vladimir Pištalo, Svetlana Slapšak, Zlatko Paković, Teofil Pančić, Saša Ćirić, Miloš Živanović… Do sudjelovanja nabrojanih pisaca, umjetnika, znanstvenika i političara bilo nam je stalo upravo zbog toga što naša manifestacija istražuje i potiče kreiranje onih modusa komunikacije i kulture suživota koji omogućuju razumijevanje i prihvaćanje, recimo, upravo te činjenice da presudni povijesni događaji u multikulturalnim sredinama imaju znatno različita značenja u historiografiji identitetskih zajednica koje dijele ili su dijelile isti zemljopisni prostor. U sredinama kao što su istarska i vojvođanska agensi kulture upravo iz odgovornosti za vlastiti životni prostor moraju djelovati protiv hegemonijskih posezanja koji dolaze iz centara moći današnjih nacionalnih država.
Ravnatelj ste Gradske knjižnice Umag. Kako je koronavirus kriza utjecala na rad ustanova kultura, kulturu općenito? 
U malom mjestu kao što je Umag knjižnica je neka vrst kulturnog centra, pa se može reći da mi, umaški knjižničari i knjižničarke, naslućujemo posljedice epidemijske krize po kulturu »općenito«. Odnosno, tu krizu osjećamo još intenzivnije kao djelatnici i djelatnice knjižnice u pograničnom, turističkom mjestu, budući da smo kao institucija naš identitet i izgradili/e na pograničnoj suradnji i otvorenosti. Knjižnica je bila zatvorena od 10. ožujka do 27. travnja za korisnike, a zatim je nastavila s radom pod posebnim režimom, koji je na snazi u nešto izmijenjenom obliku do danas. No, budući da smo u suradnji s ostalim narodnim knjižnicama u Istarskoj županiji prethodne godine pokrenuli platformu za posudbu e-knjiga na hrvatskom jeziku pod nazivom iBiblos, intenzivno potičemo naše članove i na tu vrstu čitanja. Istovremeno smo naše međunarodne aktivnosti – a to su u to vrijeme bili 15. Međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae s temom Domovina d.d. i već spomenuti Forum Tomizza – u potpunosti preusmjerili na elektronsku komunikaciju i medije, tako da smo već za Noć knjige (23. travnja) uspjeli montirati dugometražnu dokumentarnu kompilaciju s originalnim video prilozima naših sudionika (od Beograda, preko Zagreba, Ljubljane do Buja i Bologne) i emitirati je na našem YouTube kanalu...  Ali ono što je već sada jasno: forsiranje društvene distance vodi dodatnoj atomizaciji društva, potpunoj degradaciji javnih događaja i susreta vezanih za kulturne sadržaje. Svaka čast novim tehnološkim mogućnostima koje je većina nas tek sada iskusila, ali takvi sterilni uvjeti ujedno ponajviše pogoduju političkim moćnicima i tehnokratima za upravljanje uvijek nepredvidivim i rezistentnim društvenim životom. U distopijskoj perspektivi sve izglednije oskudice i neimaštine, bojim se da će tim strukturama trebati i najmanji povod da bi reducirali, pa čak i onemogućili svaki oblik javnog okupljanja koji bi bio manifestacija potrebe zajedništva oko osnovnih kulturnih sadržaja (a koji uvijek imaju i politički potencijal). U svakom slučaju, čini mi se da nama koji djelujemo i živimo za kulturu, predstoji razdoblje svakodnevnog improviziranja, ali i dugoročnih projekcija i strategija koje moraju parirati izazovu ovakve situacije.
Kako ocjenjujete stanje glede srpsko-hrvatskih (ili obrnuto) književnih veza? Izbor Vaših priča naslovljen U stočnom vagonu objavila je Književna radionica Rašić iz Beograda…
Te su veze danas već zabrinjavajuće loše. Dakako, da se one ni ratnih devedesetih nisu prekinule, ali i nakon toga ostale su »privilegij« nas koji se osjećamo pozvanim svjedočiti o povezanosti hrvatskog i srpskog književnog polja. Jednostavno, srpski pisci se u Hrvatskoj više-manje ne čitaju i hrvatska publika ne reagira na srpske književne događaje. Recimo, početkom godine NIN-ovu nagradu dobio je izvanredni roman Saše Ilića Pas i kontrabas, kome bi se svaki zahtjevniji čitatelj u Hrvatskoj trebao posvetiti, međutim, navodim to samo kao primjer, koliko je meni poznato, osim umaške knjižnice, od gradskih knjižnica samo jedna zagrebačka knjižnica ima primjerak te knjige u Hrvatskoj! Hrvatski i srpski nakladnici srećom ne odustaju od tih veza i čini mi se da i najmlađe generacije gotovo spontano razmjenjuju tekstove i čitateljske/spisateljske poticaje... Istovremeno, moram istaći da mi se čini kako je sa srpske strane, barem u ovom desetljeću, napravljeno više na obnovi te povezanosti, te ističem ovom prilikom dva naslova beogradskih književnih povjesničara koji otvaraju nove perspektive u promišljanju povijesti hrvatske književnosti i njenog šireg konteksta, a to su Avangarda krležiana: pismo ne o avangardi Predraga Brebanovića iz 2016. i Pedagoška fikcija: bildungs-naracija i srodni modusi u novijoj hrvatskoj književnosti Tihomira Brajovića iz 2019. godine.     
Radite li na nekom novom rukopisu?
Volio bih raditi na novom rukopisu, ali pitanje je kada ću zapravo početi. Nastavio bih s fikcijom koja se bavi turizmom, ali ovoga puta s gastro tematikom. Kulinarski turizam na poseban se način odnosi prema prostoru, te eksploatira, a često i kreira, izmišlja »specijalitete« koji određeno lokalno mjesto čini »specijalnim«. No, tu hedonističku dimenziju povezao bih s mojom starom preokupacijom, koja je ekološkog karaktera i koju sam forsirao u mojim pričama vojvođanske tematike: riječ je o prehrambenoj industriji i nasilju koju ona strateški provodi nad životinjama i okolišem. Dakako, to će također biti zbirka kratke proze, no, možda s naglašenijom esejističkom notom, budući da se fikciji sve teže prepuštam. 
 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay