Arhiv tekstova
Vršidba
Obiteljski album Marinka Đanića Title, umirovljenog molera iz Sonte, prava je riznica sjećanja i svojevrsna kronika života jednoga dijela sumještana prije četiri, pet i više desetljeća. Tu su pohranjene fotografije iz njegovog djetinjstva i mladosti, ali i fotografije njegovih roditelja, te fotografije dobijene od prijatelja koji znaju za njegovu ljubav prema ovom obliku svjedočenja o bližoj i daljoj prošlosti. »Često prelistavam ovaj album i prisjećam se mladih dana i događaja kojima sada hranim umirovljeničke i bolesničke dane. Ovdje su mi ovjekovječena sjećanja na bezbrižne, mladalačke, pa i jedan veliki dio djetinjih dana, prepunih zadovoljstva. Izdvojio bih jedan album kojega sam naslovio Povijest. U njemu je nekoliko fotografija vezanih uz moje roditelje, a u većini su dobijene od brojnih prijatelja. Jedna od njih, snimljena tijekom vršidbe žita, pretpostavljam s konca četrdesetih ili početka pedesetih godina prošloga stoljeća, osobito mi je draga. Dobio sam ju od kolege s posla dok sam radio u somborskoj Boji. Mislim da je stanovao na nekom od salaša oko Sombora. Jako mi je drago što ju imam, jer je i moj otac radio kao poduzimač za jednoga Somborca, vlasnika garniture za vršidbu«, priča Đanić. U danima nakon završene žetve požnjeveno žito, vezano u snoplje, svozilo bi se do guvna, odnosno do mjesta gdje bi se tijekom narednih nekoliko tjedana obavljala vršidba. Prve vršalice pojavile su se u somborskoj regiji u drugoj polovici 19. stoljeća. Pokretao ih je parni stroj, a do guvna su dovlačene volovskom zapregom, kasnije traktorima. Rad na vršalicama bio je poprilično težak i zahtijevao je složnu bandu za opsluživanje, tvorili su ju bandigazda, strojar, nekada i ložač parnoga stroja, džakaroš, kamaraši, slamaroši i pljevaroši ili pljevarke. Za nesmetan rad vršalice bilo je potrebno dvadesetak osoba. Vršalicu, odnosno dreš, pokretao je parni stroj, ložen slamom, kasnije traktor. Tijekom vršenja pljeva je ispadala ispod dreša, pa ju je jedna od pljevarki grabljama vukla na raširene bube. Kada bi se napunila, dvije pljevarke bi ju nosile četvrtoj, koja bi ju denula u pljevaru ili na drugo predviđeno mjesto. Ovaj posao bio je izuzetno naporan zbog velike količine prašine, vrućine i sitnih pilica, te jake buke koju je proizvodila vršalica. Stoga su pljevarke uvijek bile prašnjave i u haljinama slijepljenim od znoja. Za urađeni posao radnici na vršalici dobijali su ušur (nadoknada u žitu). Nakon vršidbe, čisto zrnevlje žita u vrećama je nošeno u ambar ili na tavan i to bi bio kraj vršidbe. Pojavom kombajna u drugoj polovici 20. stoljeća nestalo je vršidbe i vršalica na ovim prostorima. »Moj otac je bio čovjek od povjerenja jednog Somborca, vlasnika vršalice. Radio je kod njega kao bandigazda, a iz Sombora je bio i strojar. Strojar je vozio traktor, pripremao za rad vršalicu i elevator i na licu mjesta otklanjao eventualne kvarove. Moj otac, u svojstvu bandigazde, ugovarao je vršidbu sa Sonćanima, angažirao potrebne radnike i vodio računa da poslom budu zadovoljni i vlasnik vršalice i gazde kod kojih bi se vršilo. Vršidba u Sonti obavljala bi se u dvorištu gazde, ili na guvnu. Kako je u kompletu s vršalicom vučen još i elevator, prikolica s potrebnim alatima, vagom i priborom, te velika bačva za vodu, vršidba se mogla obavljati samo u najvećim paorskim dvorištima, a takvih je u Sonti bilo malo. Stoga je većina paora svoje žito, pripremljeno za vršidbu, svozila na najbliže guvno. Po sjećanjima starijih, bilo je dva guvna, raspoređena na zaravnima, jedno na sjeveroistočnoj, drugo na jugozapadnoj strani sela. Po redoslijedu kojega im je davao bandigazda, paori bi svozili žito na guvno. Manevarske sposobnosti kompleta za vršidbu bile su vrlo ograničene, pa bi se na taj način vršalica po obavljenom poslu za jednoga paora samo pravolinijski pomjerila do druge kamare. Tijekom posljednje vršidbe odrađene u Sonti i ja sam kao vrlo mlad momak bio očev uposlenik. Naravno, radio sam najjednostavnije poslove, jer su na složenijima bili potrebni iskusni radnici. Već i te godine na Mladom borcu i u Zadruzi pojavili su se i prvi kombajni, koji su iz praktičnih razloga iz uporabe potisnuli vršalice. Kako sam veliki nostalgičar, tih vremena i tih događanja doživotno ću se sjećati«, završava priču Đanić.
Ivan Andrašić
