Arhiv tekstova

Ove godine se u cijelom svijetu proslavlja 250-ta obljetnica od rođenja Wolfganga Amadeusa Mozarta, jednog od najvećih skladatelja što ga je čovječanstvo imalo. Najveći su najviše čuvali to svjetlo dobiveno na dlanu i najveću brigu vodili da ono što im je povjereno iznesu, pronesu i očuvaju od raznih vrsta želja za uništavanjem i preoblikovanjem. Stoga su uvijek vodili veliku bitku. 

Njegova je počela 27. siječnja 1756. u Salzburgu, gradiću u gornjoj Austriji. U obitelji oca Leopolda koji je bio glazbenik u službi nadbiskupa, skladatelj i pedagog, mali je Wolfgang dobio prvu poduku. Zarana uočivši da je dijete iznimno talentirano, otac ga je poveo kao »čudo od djeteta« po mnogim europskim gradovima gdje je priređivao koncerte – Beč, München, Augsburg, Stuttgart, Frankfurt, Bruxelles, Pariz, London, Antwerpen, Haag, Amsterdam, a kasnije Venecija, Milano, Rim i Napulj.

Takav je bio sam početak života velikog majstora. Ulašteni parketi raskošnih dvorana, feudalni dvorci na vrhuncu razdoblja rokokoa, priznanja, pošasti, diplome, darovi, odlikovanja i tvrda sjedala poštanskih diližansi. 

KONCERTNI MAJSTOR: S 13 godina primio je mjesto koncertnog majstora u orkestru salzburškog nadbiskupa. Nakon osam godina službovanja, zahvalio se na službi u Salzburgu zbog lošeg postupka nadbiskupa prema njemu. U to vrijeme u pismu svom ocu piše: »Vjerujte mi, dragi oče, ja ne volim nerad jer mi rad čini najveće veselje, najveće zadovoljstvo. Da sam još duže ostao u službi onog neotesanca – i ne znam kako bih još pogrdnije nazvao tog naduvenog, okrutnog nadbiskupa – sigurno bih bio zamrzio rad. On me je vrijeđao, pa sam bio tužan, nezadovoljan i ojađen, a u takvim raspoloženjima se veliki rad ne može uspješno obavljati. Zato sam sretan što sam se dao na put po svijetu. Taj me put vodi k novim izvorima znanja. Upoznajem ljude, susrećem umjetnike i nalazim mogućnosti da se udubim u djela velikih glazbenih majstora različitih vremena i naroda…. Put k umjetnosti ne vodi kroz udobne aleje bezbrige i snova. On je štoviše, često trnovit i nevjerojatno mukotrpan, ali mene ipak privlači neodoljivom snagom«.

NASTAVAK PUTA: U to vrijeme njemu je ostalo još oko 15 godina života i sigurno nije mogao slutiti koliko će one biti trnovite. Opet počinje putovati, sada u pratnji majke po Njemačkoj gdje koncertira. Nakon njemačkih gradova dospio je i u Francusku prijestolnicu ali mu tu umire majka 1778., u njegovoj 22-oj godini. Nakon majčine smrti nastanjuje se u Beču. Sada, na ovom presjeku njegova života polako naziremo silnice koje su utjecale na oblik i okus njegova života. Njegov karakter – dobroćudnost, smisao za humor, ljubav prema okolini, nepomirljivost s nasiljem, neobično intenzivan duhovni život, sintetički karakter njegova stvaralaštva, vječita neimaština, pisanje po narudžbama, te sam rad koji ga »privlači neodoljivom snagom« ali ujedno i iscrpljuje, polako, rukom velikog Redatelja pišu scenarij njegova života. Do posljednjeg čina scenarij je logičan ali neshvatljiv i na samom klimaksu opet vidimo kako se veliko sakrilo u malom. 

U 36-oj godini, 5. prosinca 1791., shrvan bolešću i fizički oslabljen od danonoćnog rada, po hladnoj snježnoj vijavici na groblju u Beču Mozart odlazi u grobnicu siromaha i beskućnika.

MUČNO ALI PLODONOSNO DOBA: U Beču se oženio s Konstancom Weber, kćerkom kazališnog šaptača. Slijedi mučno doba zrelog umjetnika, ali koliko više rastu brige i tegobe u Mozartovu životu, toliko upornije i snažnije dolazi do izražaja njegov veliki stvaralački dar. U Beču stvara svoja najljepša i najznačajnija djela premda mu ovaj grad za života nije odavao priznanja.

Njegova zaostavština velika je na svim područjima glazbenog stvaranja. Komponirao je klavirske sonate, fantazije, sonatine, četveroručne kompozicije, 43 violinske sonate, klavirska tria, kvartete, 9 gudačkih kvarteta 5 gudačkih kvinteta, 19 opera, mise, jedan requiem, 49 simfonija, 8 violinskih koncerata, 25 klavirskih koncerata. Najpoznatije među Mozartovim operama su »Don Juan«, »Figarov pir«, »Otmica iz seraja«, »Cosi fan tutte«, »Čarobna frula«… Od simfonija je najpoznatija »Jupiterova simfonija«. Posljednje djelo koje je radio na narudžbu grofa Walsegga ostalo je nedovršeno. Requiem je dovršio njegov učenik Franz Sussmayer. 

OPERE: Mozart je najviše volio operu. Njegova estetika glazbene scene oslanja se najviše na tekovine talijanske opere u kojoj apsolutno prednjači melodija. On glazbom plastično crta pojedine likove, njihove karaktere i osjećaje, kao i opću sitaciju na sceni; po neobično nijansiranim psihološkim obilježjima svoje glazbe Mozart je do danas ostao majstor čijim su tragom pošli mnogi ali ga nikada nisu uspjeli definitivno prestići. 

Posebna značajka Mozartovih djela, po kojoj se razlikuje i od Haydna i od Beethovena, stanovita je lakoća kojom je stvarao. Njegove su kompozicije pune duha i ljudske dubine. 

S Mozartom završava značajan ulomak drugog perioda muzičke povijesti. On je posljednji veliki majstor koji je stvarao prema poticajima izvana, po narudžbi.

Prvi je među skladateljima pokušao raskidati lanac što su ga stavljali u ovisan položaj prema raznim mecenama umjetnosti, nastojao se dovinuti do položaja slobodnog umjetnika. Svojim je životom utro put Beethovenu, trećem velikanu Bečkih klasičara. 

 

Prema knjigama »Historija muzike« Nenada Turkalja i »Muzička čitanka« Trude Reich,

 priredila Nela Skenderović