Arhiv tekstova

Ostala samo sjećanja

Odavno su u mnogim mjestima u Srijemu vodenice, vodenički kotači i mlinovi prestali raditi. Ostale su samo građevine i uspomene na ta lijepa, prošla vremena. Jedna od reprezentativnijih građevina koja i pored svoje zapuštenosti privlači veliku pozornost prolaznika nalazi se u selu Nikinci. Riječ je o zgradi mlina izgrađenog davne 1927. godine. Izgradila su ga dva Nijemca: Mayer i Naj, u to vrijeme, najimućniji ljudi u selu. Ovaj mlin je nekada bio jedno od većih industrijskih postrojenja u okruženju u kojem je bilo zaposleno više od 30 radnika. O vremenu kada je mlin  radio imali smo priliku razgovarati s nekadašnjim njegovim direktorom Pavlom Obrovcem. Iako danas ima 92 godine, on još uvijek dobro pamti ta sretna vremena i rado je pristao govoriti za naš tjednik o svojim iskustvima i sjećanjima.

Poljoprivreda  primarna djelatnost

Ekonomija Nikinaca oduvijek je bila usmjerena ka poljoprivrednoj proizvodnji. Od ukupno 4.239 hektara, koliko zahvaća nikinački atar, najveći dio je u privatnom vlasništvu. Najveće površine su pod oranicama 58 posto, šumama 18 posto i neplodnim zemljištem 22 posto. Ovi podatci ukazuju na to da u poljoprivrednoj proizvodnju dominira ratarstvo, a zbog nedostatka pašnjaka stočarstvo je manje razvijeno. Tako je bilo i nekad, s tim što je mlinarska proizvodnja bila najrazvijenija. 

»Oko 1921. godine na mjestu gdje je danas stari mlin, bila je ciglana. Iste te godine ona je srušena i tu je gazda Mayer sagradio mlin. U izgradnji  je sudjelovao i moj pokojni otac koji mi je i pričao o tom vremenu. Naučio sam zanat za mlinara u Nikincima. Kasnije sam položio stručni ispit za kalfu u Rumi, a zatim sam otišao raditi kod gazde Pujića koji je imao mlin na pruzi u Putincima. Poslije sedam jeseci ponovo sam se vratio u mlin u Nikince, a u međuvremenu sam završio višu mlinarsku školu u Subotici. Tako sam postao visokokvalificiranu mlinar. U Nikincima sam radio 26 godina, a povremeno i u Platičevu i Srijemskoj Mitrovici«, priča nam djed Pavle.

Biti mlinar, velika je čast

Biti mlinar bila je velika čast, a naš sugovornik je taj posao naučio i zavolio uz oca koji je također bio mlinar, a tim poslom bavio se i Pavlov brat. 
»Mlinar mora sve znati, naročito u proizvodnji. On mora znati napraviti brašno od jednog malog zrna pšenice. A sve to rade žljebovi i valjci. Kraći valjci služe za izmuljavanje, a žljebovani valjci su čelični. Žljebovi idu od nule, a zatim se kreću koso ka gore do 30 stupnjeva. To je prvi krupač i on ima jedan do osam žljebova na svaki centimetar. Prvi valjak je pravio samo prekrupu. Valjak koji ide brže otvara zrno pšenice koja zatim odlazi na ljuštenje. Pšenicu smo prali uz pomoć specijalnog uređaja koji je imao svoj elektromotor i čelične šipke. Izlazila je vani, a zatim u velike drvene komore obložene limom. U nju je moglo stati oko osam tona pšenice koja je morala tu odležati nekoliko sati kako bi ljuska omekšala i pretvorila se u bijeli skrob od koje se kasnije pravilo brašno. Kad zrno omekša, dočekuje ga mlinar na prvi krupač. Prvi krupač lomi zrno i pretvara ga u prekrupu. Drugi ga lomi malo sitnije, a zatim jedan dio ide na sito i na specijalnu gazu, a zatim na čistilicu griza. Krupniji griz ide na jednu stranu, a drugi dio odlazi«, kaže on.

Radilo se i zarađivalo

U vrijeme kada je mlin radio otkupljivalo se 400 do 500 vagona žita.
»To je bilo vrijeme koje se danas ne može ni zamisliti. U Nikince su dolazili ljudi iz Buđanovaca, Donjeg Tovarnika, udaljenijih i okolnih mjesta u Srijemu. Nikinci su zbog mlina bili poznati nadaleko. Više od 30 Nikinčana je radilo u mlinu, a to nije malo. Ljudi su se poštivali, pomagali jedni druge. A Nijemci, koji su u vrijeme dok sam ja radio bili vlasnici, dobro su plaćali. Moj otac je u to vrijeme imao plaću 620 dinara. Osim plaće, dobijao je 50 kilograma brašana i 50 kilograma mekinja za svinje. Nismo ni u čemu oskudijevali, a za naša mjesečna primanja smo mogli kupiti dva jutra zemlje. Seljaci koji su dolazili u mlin, donosili su nam mnogo novca. Ušur je bio osam posto. Od 10 kilograma brašna, 800 grama  je bilo naše. Radilo se 24 sata, ali se i dobro zarađivalo«, prisjeća se on.
 Za svoju stručnost u poslu svojevremeno je dobio nagradu od vlasnika mlina, a zbog dobrog znanja u poslu bio je na rukovodećim pozicijima u mlinarskoj proizvodnji u Srijemskoj Mitrovici i Platičevu. Ipak je veći dio radnog vijeka proveo u svojim rodnim Nikincima.
»Tu sam rođen i za moje selo me vezuju najljepše uspomene. U Nikincima su oduvijek živjele brojne nacije: Nijemci, Hrvati, Mađari, Srbi… Svi smo se lijepo slagali i nije bilo nacionalne netrpeljivosti. Za mene je uvijek bilo važno da je netko čovjek. Lijepo smo se svi družili i živjeli jedni za druge, kako u susjedstvu tako i na poslu. A u predvečerje, a to je za mene bilo najljepše, svi susjedi nose klupe ispod oraha na ulici. Sjedimo i pričamo. Danas toga više nema, a nema ni mojih drugara, svi su umrli. Sada je više izgrađenih cesta kroz selo, ali nema ljudi i to je tužno. Preostalo mi je samo da se sjećam lijepih vremena dok je mlin radio i da svoja sjećanja prenesem mojoj djeci, da se nikada ne zaboravi kako je nekada bilo«, završava svoju priču naš sugovornik.
S. D.