Arhiv tekstova

Bereški Dunavi

Bereg i Dunav oduvijek su živjeli skupa. To je sada možda teško razumijeti, kada se jedini dunavski toponim odnosi na sadašnje riječno korito, koje se čak ni ne nalazi u okolici Berega niti u bereškom ataru. Ipak, Dunav je i dalje daleko širi geografski pojam od vode koja protiče kroz njegovo korito i od njegovih obala. Bereg se nalazi na obali Dunava, tipično je podunavsko naselje i suživljen je s Dunavom. Dokazi za to su hidrografsko-toponimski i sociološko-baštinski. 
Naime, sve površinske i podzemne vode koje se nalaze zapadno, sjeverno i južno od Berega imaju veze s Dunavom: nekada su bili dio aluvijalnog područja redovito plavljenoga od Dunava i praktički dio njegova korita, ili su još uvijek dio njegove hidrografske mreže. Geografski gledano, rub nekadašnjeg poplavnog područja nalazi se tamo gdje prolazi put Kolut – Bereg, a Dunav je zapljuskivao parporastu uzvisinu na kojoj su se Berešci naselili prije najmanje sedam stoljeća, i to s tri strane. Da je tome tako dokazuje činjenica da se upravo na toj liniji zaustavila ledena poplava Dunava 1956. godine. Sociološko-baštinski razlozi su daleko brojniji i ukorjenjeniji u kolektivnom iskustvu stanovnika Berega do današnjeg dana.

Guščara

Prva voda koja se nalazi podno sela je nekadašnja bara Guščara, koja je stoljećima opasivala južni obod sela. U prvoj polovici XX. stoljeća, po kazivanjima Berežaca, bila je na pojedinim mjestima duboka i do dva metra. Neobično je što je ovjekovječena na jednoj od starijih fotografija (razglednica) Berega, nastaloj navodno prije 91 godinu, na kojoj je rakurs uperen prema crkvi sv. Mihovila i, za to vrijeme, sasvim solidno izgrađenim kućama u Čepinu (današnja ulica Rade Končara). S fotografije je, osim podrijetla toponima, razvidno i koliko je ona značila u to vrijeme, kada je selo imalo svoju službenu guščaricu. Ipak, guske su većinom čuvala djeca, koja su ovdje učila plivati, pecati, a zimi se, skupa s odraslima, korčuljati (zogati). Da je ovdje bila bara, svjedoče toponim »Pod barom« za ratarske i povrtlarske površine južnije od nje, poneki žbun trske, jasno korito, ali i vrbe i topole koje u njoj uspijevaju. Naime, od 2000. do 2002. sađenjem drveća u nekadašnjoj Guščari Bereg je dobio sada već moćan zeleni »ogrtač«, koji održavaju mještani. 
Dalje, ka zapadu nalazi se kanalić pribilježen toponimom Šuster na vojnim mapama JNA, iako u Beregu taj toponim nije uvriježen. To je danas održavan, dubok, ali na pojedinim dionicama i prilično širok kanal sisavac koji odvodnjava bereški, kolutski i bezdanski zapadni atar i ulijeva se putem crpke u DTD kanal kod Bezdana. On je zaslužan za to što su se nekada moćne naplavine Dunava zapadno od Berega (Gornja i Donja Pašarina, Livadice i Spajinsko) prije pedesetak godina počele trajno povlačiti i omogućavati obradu ovih terena. Nekada odličan za ribiče-početnike, pa i kupače, danas ga najviše vole lovci. Šuster je regulirao i vodu u Guščari i isušio je 1960-ih godina. To su Berešci neslavno iskoristili pa su, na mjestu današnjih Jamača (odakle se uzimao materijal za gradnju obližnjega nasipa), počeli bacati smeće, no smetlište je ipak potpuno sanirano prije petnaestak godina.

Livadice i Bajski kanal

Bereški Dunav danas je Bajski kanal – doslovno. On je prestao biti glavno korito Dunava 1876. godine, kada je ono pomjereno ka zapadu. Do tada je značaj Bajskog kanala bio plovidbeni i gospodarski (postoje podatci i o vodenicama), da bi u XX. stoljeću to bilo promijenjeno i sada, nakon stoljeća i pol, Bajski kanal, promoviran naširoko kao »najčistiji kanal u Srbiji«, ima, čini se, višestruko veći značaj. Iako se u Srbiji nalazi samo 12 km njegova toka, Bajski kanal dobro ilustrira kako mi ljudi bez vode jednostavno ne možemo. Što se Berežaca tiče, njegova pogranična lijeva obala izlivala se redovito na lokalitetu Livadice, iznimno značajnome za zajednicu Berega u vrlo dugom periodu od gotovo dva stoljeća. Bilo je to mjesto pranja i ispiranja rublja, zajednički seoski pašnjak (do 450 krava 1916. i pet seoskih kravara, te do čak 2.000 svinja), ribolova, povremenog naselja svih onih koji su ovdje radili, i to sve do izgradnje nasipa za obranu od poplava druge obrambene crte, kada su Livadice ograničene, a nekadašnja seoska zemlja, površine oko 250 ha, nacionalizirana, isušena i preorana 1950-ih godina.      
Berešci, ipak, ni tada nisu napustili svoj »Dunav«. Počevši od 1960-ih godina, na parcelama koje su se nalazile uz nasip druge obrambene linije počeli su graditi ono što sada zovu vikendicama. To su tada bile skromne kućice u kojima su boravili radi pecanja, radova u voćnjacima ili odmora. Istovremeno je seoska mladež počela, osim »Topolica« za kupanje koristiti Novu plažu, koja je ljeti vrvjela od ljudi. Kasnije su izgrađene dvije skakaonice, veći i manji ponton, pješčani teren, a od lipnja do kolovoza tu je stalno boravio i birtaš i sladoledžija. I redovito više od stotinu kupača. Mladići su izvodili vratolomne skokove i odvažno plivali prema desnoj obali kanala da svojim simpatijama uberu cvijetove lopoča: bijelog, žutog a onda ogrlicu ispletenu od bijelih i žutih lopoča. Nama mlađima, uz masna kruva i litar pijaće vode, kada smo se sakupljali da biciklima krenemo na kupanje Nadunav redovito je prijećeno da ne plivamo na drugu obalu, gdje nas čekaju ogromni somovi koji će nas, kad nitko ne gleda, ščepati i uvući ispod površine vode, i… Redovito smo kršili te zabrane i uživali u kupanju i ronjenju. »Vikendice« su, povremenim povratkom radnika iz Njemačke, postajale sve modernije, »prilaza« obali Bajskog kanala koji su služili za pecanje, kao i čamaca bivalo je sve više, kao i svijeta na Bajskom kanalu. Plaža je i dalje vrlo atraktivna, no za daleko manji broj mladih. Još uvijek se mogu vidjeti skupine od po nekoliko obitelji koji na kupanje dolaze traktorom i prikolicama, iz Berega i Koluta. 

Moderna ljubav prema vodi

Bajski kanal, bliže njegovu ušću u kanal DTD kod Bezdana je istovremeno otkrio i mnogo imućniji, odmora i vode željni, svijet iz ovdašnjih sela i gradova, uključujući i ovdašnji prijestolni, i počeo se množiti broj kuća izgrađenih uz desnu obalu kod Kenđije, te broj stilova u kojima su građene. Iako pod spornim uvjetima, na katastarski spornom teritoriju (na zemljištu koje izdaju Vode Vojvodine), stotine ljudi koji ovdje borave ljeti (napose ove godine) dokazuju da nam priroda treba kao suho zlato. Postoje informacije da su, ispod žita, pojedinci debelih lisnica dobili u zakup i bereški dio obale Bajskog kanala i da tu planiraju vikendice (praktički u poplavnom području, zaštićenom zakonom). Nije to jedina ovdašnja briga Berežaca za Bajski kanal. Usložnjavaju se pitanja kvalitete vode, opstanka vegetacije, sječe šuma na obje obale (Adica i Karapandža), migrantskih staza, oštećivanja osobne imovine od migranata… Posebno je važno primjereno pravo Berežaca da imaju svoju turističko-rekreativnu točku u Gornjem Podunavlju, efektno povezanu sa selom asfaltnim putem. To su bili neki od razloga da nedavno HKPD Silvije Strahimir Kranjčević u foto-sesiji Petra Dešića oživi sjećanje na nekadašnju vezu Berežaca i Dunava. 
Osim sudbine svoga, Berešci su se, istina s razlogom, plašili i snage onoga pravoga Dunava. Iz toga su  razloga na početku glavnoga puta u nekadašnje poplavno područje podigli kapelicu u čast zaštitnika od poplava, sv. Ivana Nepomuka. 
Marko Tucakov