Arhiv tekstova

Pripadnici starijih generacija vjerojatno pamte popularnu televizijsku emisiju »Varošarije«, te možda i epizodu posvećenu Subotici u kojoj je, među ostalima, predstavljen trinaestogodišnji plavokosi dječarac kako, virtuozno za svoje godine, svira na violini. Riječ je o Emilu Gabriću, Subotičaninu, koji od početka 90-tih godina živi u Zagrebu. Gabrić (1975.) je još uvijek apsolvent na odsjeku za gudačke instrumente (violina) zagrebačke Muzičke akademije. Studij je za neko vrijeme ostavio po strani, jer je u međuvremenu s još nekoliko glazbenika oformio, sada već u Hrvatskoj poznati Paganini band, u kome svira posljednjih dvanaest godina.

4Vaš se glazbenički put razvijao u akademskom smjeru, kojega ste onda u jednom trenutku promijenili?

Do 1992. sam se aktivno bavio ozbiljnom glazbom, a onda 1993. godine osnovao Paganini band. Cijela priča oko benda je počela iz nekakvog druženja. Kontrabasista sam upoznao na Akademiji, on je iz Mostara, harmonikaš iz Stare Pazove, gitarist iz Slavonije, bubnjar je Zagrepčanin. Plan mi je bio drugačiji, mislio sam se baviti klasičnom glazbom, ali vremenom je ovo krenulo, te sam se potpuno posvetio tomu. Volim ovo što radim i nije mi žao, jer mislim da mi rad u Paganini bandu pruža mnogo veću slobodu.

4Kakvu glazbu svira Paganini band?

U biti sviramo sve i svašta, ovisno o tipu angažmana. Imamo i autorska djela, izdali smo dva albuma. Prvi album pod nazivom »Ja sam život« izdali smo za Croatia Records, a drugi »Paganini kad zasvira« za Orfej, nakladničku kuću Hrvatske radio televizije. Taj autorski materijal je bio nekakva vrsta pop glazbe. Trenutačno pripremamo potpuno instrumentalni album koji bi pretežito trebao sadržavati virtuozne skladbe za violinu, poznate i široj publici – »Ples sa sabljama«, »Bumbarov let«, Brahmsove Mađarske plesove, ponešto od Paganinija, Sarasatea… Mislim da bi takav materijal mogao biti interesantan i zbog toga što spomenute i slične skladbe nisu izvođene u aranžmanu u kome Paganini bend nastupa. Trebao bi to biti multimedijalni materijal skupa s video zapisima. Album planiramo završiti u svibnju, a potom krenuti na popratnu turneju po Hrvatskom primorju, te vani po Sloveniji, Italiji…

4Paganini bend je bio angažiran i za potrebe kazališnih predstava te filmova?

Da. Vrlo sam ponosan na sudjelovanje u nekoliko kazališnih predstava. Radili smo s glumačkom družinom Histrioni, koju vodi glumac Zlatko Vitez, te u Dramskom kazalištu »Gavella« u Zagrebu u predstavi »Đuka Begović«. Svirali smo i glumili u filmovima »Ne zaboravi me« redatelja Jakova Sedlara, te u političkoj drami »Je l’ jasno prijatelju?« Dejana Aćimovića. Nedavno me je za suradnju pozvao i redatelj Branko Ištvančić, Tavankućanin, koji bi uskoro trebao početi snimati svoj prvi igrani film (»Duh iz močvare« prim. ur.). 

4Koja Vas glazba inspirira, tko su Vaši uzori u stilskom te izvođačkom pogledu?

Za violiniste su prilično inspirativne skladbe rumunjskih i mađarskih Roma. Skladbe iz hrvatskog folklora su drugačije, dosta tužne i lagane, a mi kao bend više preferiramo brži tempo. Mislim da sam dosta toga »upio« tijekom mog odrastanja u Subotici, veoma mi se sviđa to što radi bend Roberta Lakatosha. Inače slušam mnogo toga, od klasike do suvremenih pravaca, tako da mi je teško nešto posebno izdvajati. 

4Što mislite o novim izvođačima klasike poput Vanesse Mae, Maksima Mrvice ili ženske skupine Bond?

To mi se nešto posebno ne sviđa. Više volim prirodniji zvuk, bez nekakvih elektronskih matrica u pozadini.

4 Planirate li se vratiti u svijet klasične glazbe?

Upravo je ovaj album koji spremamo neka vrsta toga, ali mislim da se u potpunosti ne bih vraćao u klasične »vode«. 

4Imate i solidan status studijskog glazbenika. S kim ste sve dosad surađivali?

Kao studijski glazbenik gostovao sam na albumima Ibrice Jusića, Crvene jabuke, Severine… Također sam surađivao i sa skupinom Cinkuši, s kojima sam često i nastupao. U sklopu Paganini benda imali smo duete s Arsenom Dedićom i Gibonnijem, a jedno smo vrijeme nastupali i s Lidijom Bajuk, te ostali zabilježeni kao gosti na njezinom live albumu »Tira Les«. 

4U Hrvatskoj je posljednjih godina došlo do ekspanzije etno glazbe čiji su predstavnici upravo Lidija Bajuk, Tamara Obrovac, Cinkuši, Mojmir Novaković Kries… Kako ocjenjujete rad nositelja ove »scene« te njihov prijam kod hrvatske publike?

Ova imena i skupine predstavljaju interesantnu pojavu. Ali kako je malo publike koja to prihvaća, takva scena i dalje funkcionira na bazi entuzijazma. Cinkušima je nedavno izišao drugi album, Tamara Obrovac je uspjela nešto napraviti i izvan Hrvatske, i u biti sve se svodi na pokušaj proboja na inozemno tržište.

4Gdje ste sve nastupali?

Nastupali smo skoro svugdje po Hrvatskoj, te u Sloveniji i Austriji. U Zagrebu i ostalim većim gradovima Hrvatske ima puno kulturnih manifestacija, te su nam to mogućnosti za predstavljanje. U posljednje vrijeme smo se uglavnom fokusirali na jednosatne koncerte koji su strogo instrumentalni. 

4Koliko se u Vašem radu sukobljavaju egzistencijalni momenti i umjetničko stvaralaštvo? Koliko ste u tom pogledu spremni na kompromise?

Hrvatsko glazbeno tržište je malo za glazbu koju mi sviramo te gotovo da je nemoguće živjeti od samostalnog autorskog materijala. Zato su tezge na neki način neminovnost, jer se od njih živi. 

4Čuo sam da posjedujete apsolutni sluh?

Pa ne znam (smijeh)… Mogu samo reći da imam dobar sluh.

4Koliko vremena posvećujete vježbanju?

Pa što se tiče programa za razne fešte, tu nema toliko problema. A što se tiče novog albuma, tu moram puno raditi, jer je vrlo zahtjevan glede violinskih dionica. Tako da se moram uhvatiti posla vrlo ozbiljno.

4Hoćemo li Vas uskoro moći gledati i u SiCG?

Volio bih i nadam se da ćemo upravo s novim materijalom nastupiti na nekom festivalu. U pregovorima smo za nastupe u Subotici, Novom Sadu i Beogradu, koji bi zasad bili neka klupska varijanta.

4Čime se bavite u slobodno vrijeme, ako Vam uopće tempo nastupa do kasno u noć omogućava neke dodatne aktivnosti?

Plivam i igram bilijar. Član sam udruge Prijatelji Bizeljčana. Bizeljsko je mjesto u Sloveniji, koje je u vinskom kraju, pa tamo često organiziramo susrete uz degustaciju vina. To mi je na neki način, također, jedan od hobija.

4Postoji i jedna anegdota vezana za zanimljiv susret u Zagrebu?

Prilikom jedne od svirki u zagrebačkoj diskoteci Saloon, moj prijatelj slikar Mario Tomas me je upoznao s čovjekom koji je bio redatelj epizode »Varošarija« u kojoj sam nastupio. Čovjek je bio u publici i tijekom nastupa me prepoznao. Bilo je to prijatno iznenađenje.