Arhiv tekstova

Nova knjiga romanopisca, pripovjedača, pjesnika, dramskog pisca i filmskog autora Petka Vojnića Purčara pod nazivom »Kult kornjače« (NIU »Hrvatska riječ«, 2005) zbirka je novih, ali i već objavljivanih pripovijedaka, koja reprezentira autorov pripovjedački opus. Knjiga »Kult kornjače« sadrži dvadeset pripovijedaka kojima se autor predstavlja starim i novim čitateljima.

Autorski prepoznatljivo, slijedeći avanturu misli, propitujući i analizirajući vlastito egzinstencijalno iskustvo, kao i uposebljene ljudske sudbine u svakodnevnom, Purčar pripovijeda o raznim događajima koji su iznjedreni iz stvarnosti. Na osnovi tih događaja, pripovijednim modernističkim modelom, Purčar kazuje i svjedoči u svome književnom pismu o dubokim ljudskim iskustvima. Pripovijedajući o raznim događajima koji u tijeku ljudske egzistencije dovode do formiranja nazora i poimanja života u višeznačnom svijetu, pripovjedač Purčar uspijeva pobuditi i razbuktati našu čitateljsku osjećajnost i užitak. 

PRIPOVIJEDANJE U KONTEKSTU POSTMODERNE KULTURE: Promišljajući o novoj knjizi Petka Vojnića Purčara, upitajmo se prije svega, kakav značaj ima pripovijednje u današnjem kontekstu postmoderne kulture? Pripovijedanje je ljude oduvijek interesiralo, kako one, koji su pripovijedali, tako i one, koji su slušatelji, čitatelji ili pak gledatelji pripovijedanog. Je li se što promijenilo u epohi postmoderne u svezi s pripovijedanjem? Svjedoci smo osiromašenja jezika kojim se pripovijeda u našem aktualnom svijetu, a to osiromašenje se ogleda i u popularnim digitalnim igricama za djecu, filmskim mega-hitovima, igranim serijama koje se prikazuju na televizijskom programu, dok je u praksi postmodernističkog modela književnosti aktualna kriza reprezentacije, jer je dominantan gubitak vjere u našu sposobnost da prikažemo realnost u vremenu tehnologijske manipulacije. Istina je da su knjige nekada bile »drugačije čitane«, kada još nije bilo televizijskog programa, niti interneta, o čemu piše i Purčar u noveli »Jerolim«: »Uzgred, u familiji se njegovao kult ruskih i francuskih romana, te poezija pjesnika i putopisca Antuna Gustava Matoša… Njegovi opisi Pariza, Beograda i Zagreba, izazivali su, barem kod mene i djeda, duboko divljenje, jer u Parizu i Beogradu nismo nikada bili…«, a u noveli »Ključanice«, jedan Purčarev književni junak kaže sljedeće: »Apsolutno se nikome ne mogu odgoj, ambicija i uspjeh nakalemiti. Pogotovu ne mome sinu. U njegovim godinama znao sam napamet polovicu Hamleta, Schopenhauera itd. i cijelog, na primjer, Albatrosa. A danas, a on, okupirali su glavu stripovi, vesterni, televizija – sve prokušani rekviziti površnosti. Njega zaprepašćujuće ne privlače izvori, srž svega velikog«. 

EGZISTENCIJALNO ISKUSTVO PRIPOVJEDAČA: U pripovijetkama Purčara, koje se bave i prošlošću i sadašnjošću, kvaliteta je upravo bogatstvo pripovijednog jezika, a poetički jaz između modernističkog i postmodernističkog modela pripovijedanja ne bi trebalo biti prepreka čitatelju koji je navikao na kulturnu logiku postmoderne, nego poticaj na promišljanje o naraciji autora kojom iskazuje vlastiti pogled na svijet, omogućujući čitatelju nepatvorenu komunikaciju s iskustvom pripovjedača, jer Purčar književnim pismom iskazuje svoj egzistencijalni identitet. 

»Biti ono što jesi, to je za nj’ jedini način da se ne bude duplikat, jer i duplikat najznatnijeg, najznačajnijeg i najznamenitijeg originala ostaje ipak samo duplikat, koji ne obogaćuje čovječanstvo, jer u svijet ne unosi ništa svoje…«, piše Vladan Desnica u romanu »Proljeća Ivana Galeba«. Nova knjiga Petka Vojnića Purčara, koji u svome književnom traganju individualnim izrazom kazuje o oblicima ljudske egzistencije i o svome unutarnjem biću, mjesto je tekstualnog susreta s autorom koji nam predočava da se može izraziti i »biti ono što jesi«. Purčar je autor koji ispisuje svoju književnost ne obazirući se na popularnost duplikata, ma koliko duplikati bili financijski unosni u ovim vremenima interaktivnih ekranskih medija, instant-literature i digitalnih predstava. Purčar je pisac koji nije izgubio vjeru da se može nepatvoreno prikazati i promišljati realnost književnim tekstom.

POETIČKI INDIVIDUALITET: U svojim pripovijetkama Purčar piše o ljudskim sudbinama njegovih junaka i o svojem egzistencijalnom iskustvu u kontekstu povijesne zbilje i aktualnog vremena kojemu je pripovjedač svjedok, a događaji o kojima Purčar pripovijeda svojim poetičkim individualitetom odvijaju se u kolokvijalnim stvarnostima Petrovaradina, Novog Sada, Subotice, Sombora i Kikinde, ali inzistirajući na lokalnom, Purčar kroz pripovijedanje o bitnim trenucima ljudskih sudbina sagledava suštinu univerzalnih pitanja ljudske egzistencije. Putopisnu atmosferu posjeduju pripovijetke koje za motiv imaju putovanja u Egipat, Solun, Kairo, a čudnim, fantastičnim slikama pripovjedač tekstualno gradi pripovjetke »Snivajući pod snijegom«, »Stolica«, »Zelena nevjesta«, »Orao« i »Darije«. Pred čitateljima su pripovijetke kojima je Purčar znalački transponirao stvarnost u književno pismo koje je dokumentarij nepatvorenog egzistencijalnog iskustva.