Arhiv tekstova
Kanaanka kao vjerski uzor
Već treću nedjelju liturgija pred nas stavlja dijelove Matejevog evanđelja koji govore o Isusovim čudima. Iako su sva tri čuda o kojima smo čitali potpuno različita, ipak najvažnije im je zajedničko: u njima se Isus očituje kao Mesija, ali da bi čudo bilo učinjeno potrebna je vjera. Tako je, dakle, i kad Kanaanki ozdravlja kći (usp. Mt 15,21-28).
U vrijeme kada je Matej pisao svoje evanđelje trajalo je kršćansko misionarenje među poganima. Međutim, kako su Židovi oduvijek za sebe mislili da su bolji i vrjedniji, da su iznad poganskih naroda, tako su u samim počecima i prvi kršćani, koji su dolazili iz židovstva, mislili da je Radosna vijest samo za njih i da ju ne treba širiti među poganima, sve dok im Duh Božji na različite načine nije pokazao da su u krivu. Zbog svega toga Matej u svom evanđelju naglašava veličinu vjere jedne žene iz poganstva. Želi istaknuti da dobar i iskren vjernik, pravi kršćanin, može biti pripadnik bilo kojega naroda, jer nije bitno odakle netko potječe već koliko vjeruje. Vjera ne poznaje granice među narodima, što često i danas ljudi zaboravljaju.
Vjera na kušnji
Gotovo cijeli ulomak koji govori o susretu Isusa i Kanaanke uvod je za ono što će se desiti na samome kraju. Matej najprije ističe da se Isus nalazi u poganskim krajevima (usp. Mt 15,21). Još nam znakovitija postaje činjenica o mjestu na kojem se Isus nalazio, kada znamo da je netom prije toga završio raspravu s farizejima o praznim ljudskim predajama, kojima oni slijepo robuju, misleći da će se tako svidjeti Bogu. Isus ih opominje riječima proroka Izaije: »Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene« (Mt 15,8). Nakon ove rasprave s farizejima i razotkrivanja njihovog krivog stava prema Bogu, Isusovo povlačenje u poganske krajeve i susret sa ženom pogankom još snažnije naglašava veličinu njezine vjere, te ostavlja snažnu poruku za sve generacije kršćana.
Tko je točno bila ta žena, gdje je čula za Isusa i što je o njemu znala, ne znamo. No, upornost u traženju pomoći izražava njezino povjerenje u Isusa i vjeru u njegovu moć. Ona vapi: »Gospodine, pomozi mi!« (Mt 15,25). Na taj način ostavlja Isus slobodu djelovanja, ne tražeći konkretno rješenje. Ima potpuno povjerenje u njega. No, Isus iskušava njezinu vjeru već od prvoga trenutka, školujući na taj način vjeru svih nas. On je najprije ignorira, ali ona ipak ostaje uporna, čak dosadna, pa ga učenici mole da joj pomogne kako im više ne bi dosađivala. Svojim odgovorom: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova« (Mt 15,24) Isus ženi daje priliku da još snažnije očituje veličinu svoje vjere. Međutim, on se ne zaustavlja u iskušavanju nego na njeno neodustajanje odgovara izrekom kojom su Židovi izražavali svoje mišljenje o poganima: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima« (Mt 15,26). No, žena se ni nakon ovoga nije uvrijedila već ustrajno očekuje pomoć od Isusa. Njena ustrajnost i vapaj ne samo da su rezultirali plodom nego Isus pohvaljuje njenu vjeru. Tako nam ova Kanaanka ostaje kao trajni uzor pravoga vjernika.
Kakav sam vjernik?
Ovaj kratki ulomak iz Matejevog evanđelja uči nas mnogo čemu. Mnogi od nas, poput onih koji redovno odlaze u crkvu, na one koji to ne čine često gledaju kao na pogane. Odnos jednih prema drugima gotovo je isti kao između Izraelaca i ostalih naroda u Isusovo vrijeme. Smatramo se ispravnijima i poštenijima pred Bogom, na ostale gledamo kao na manje vrijedne. Sjetimo se samo što pomislimo kada se na misi pojavi netko tko nije bio nikad ili tek koji put. Međutim, naša revnost u ispunjavanju vjerskih obveza često je samo formalna i nismo ništa bolji od farizeja, srce nam je daleko od Boga. Ako Bog našu vjeru stavi na kušnju, kao vjeru Kanaanke, ona često postaje preslaba da bi tu kušnju izdržala. S druge strane, mnogi »pogani«, pred kojima se mi osjećamo važni, imaju snažniju i ustrajniju vjeru kada dođu vremena kušnje.
Kao što već znamo, vjera znači čvrsto povjerenja u Boga, strpljenje u iščekivanju trenutka njegova djelovanja. Nikakvo uvjetovanje niti nametanje Bogu svojih rješenja nije odlika prave vjere. Potpuno predanje s ustrajnim vapajem, to je ono što zaslužuje pohvalu od Isusa. Bog nas čuje, koliko god da nas ostavi da čekamo, samo čeka pravi trenutak za svoje djelovanje ili iskušava našu vjernost, ali nikada nije gluh na vapaje svoga naroda.
