Arhiv tekstova

Baš slučajno kako je započeo rat između »žuto-plave« ruže sa »crvenim ružama« oko centralne banke i mobilne telefonije, izvukli su na svjetlo dana Bečkerečani iliti Zrenjaninci ogromni kip Petra I. Osloboditelja, tj. novi odlivak nekadašnjeg kipa iz 1936. godine u bronci, jer su stari Nijemci 1941. valjda pretopili u topove. Nazočan je bio i prijestolonasljednik – osiguravatelj, besplatni »podstanar« dedinjskog dvorca i njegova svita, pa mora čovjek da vidi pradjeda, za kojega je u svoje vrijeme napravljeno mjesta, tako što su zakleti »crnorukci« Apisa, na šifru »kukunješće« krenuli iz kavane i isjekli sabljama ko salatu kralja Sašu Obrenovića i njegovu Dragu, te ih pobacali kroz prozor današnje Skupštine Beograda u park, o čemu je godinu dana pisao sav europski tisak. Djed Petar bijaše ruski časnik i sudionik Nevesinjske bune kao Petar Mrkonjić, ganjao je Turke i Kačake po Balkanu cijeli život. To i nije bilo tako teško dok Austrija nije pregazila Srbiju i dok nije izginula četvrtina pučanstva i vojska otjerana do Krfa. Kada su se umiješali Francuzi i Englezi (kao i uvijek), pa je njegov sin Aleksandar Ujedinitelj, u kontri na trulu Austro-Ugarsku od koje su svi digli ruke stigao do Temišvara, Baje i preko Karavanki do Klagenfurta ili Celovca. Tada su ga Ameri i Englezi ipak »zrick«-nuli ka jugu i skrpili Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, pokojnu. »Wilsonove punktacije« su zacementirale pravo na samoopredjeljenje naroda, ali na to se čekalo bogme do 1991., tj. sedamdeset godina. Zbilja je zato pravo vrijeme da se otkrije novi spomenik davno zaboravljenome kralju Petru I., inače crnogorskom zetu i to u Zrenjaninu, gradu koji je dobio ime po čovjeku koji je bio glavni ideolog antifašističkog oslobođenja Vojvodine i ubio se mobom kada su ga uhvatili njemački nacisti. Nikada više to neće moći biti Petrovgrad (od 1936. do 1941.), jer taj kralj baš ništa nije pridonio ni Vojvodini ni gradu Zrenjaninu, a za njegovog života taj grad nikad nije bio u Srbiji (kralj Petar umro je 1918.). Ali eto, neki su krugovi iskoristili prigodu i postavili »repliku« spomenika. Europa zdaj, »konjušari« su pametnije iskoristili konje.

Kad smo već kod spomenika, ovih je dana otkrivena spomen-ploča na kući u kojoj se rodio László Pataki, glumac, redatelj i ravnatelj mađarske drame. Time je ova nacionalna manjina dobila i deseto spomen-obilježje, pokraj glava Jakaba i Komora, pokraj Gradske kuće, Géze Chata i Artura Munka, pozadi iste, biste Deyzsőa Kostolányija u parku kod Gimnazije, glava u bronci – dva komunista ugrađeno pokraj ulaza u nekadašnji SK komitet, spomen ploča Otmara Majera u Zmaj-Jovinoj i poprsje Josipa Lihta pred Higijenskim zavodom. Za razliku, hrvatska nacionalna manjina, koja je do 1991. bila konstitutivni narod u SFRJ, ima brončanu glavu popa Blaška Rajića (kako »mudro« piše na postamentu), skrivenom u šiblju parka pred Gradskom kućom i biste Ante Evetovića Miroljuba pred katedralom i skrivenu u parku pred željezničkim kolodvorom bistu Boze Šarčevića, »deložiranu« bez obrazloženja od strane komunističkih vlasti koncem osamdesetih. Ova dva rada su radovi Ivana Meštrovića, jednog od najvećih svjetskih kipara. To je ukupno tri! Po mišljenju mnogih, spomenik bi svakako trebao imati Ivan Antunović, biskup-preporoditelj Hrvata iz Podunavlja, i najznačajniji političar Josip Vuković – Đido, koji je odlučujuće pridonio svijesti o hrvatstvu Bunjevaca i Šokaca ovih krajeva, a biste najvećeg pisca (16 drama i komedija stotinama puta izvođenih) Matije Poljakovića i sakupljača narodnog blaga Balinta Vujkova – to bi bio normalni minimum sjećanja na velikane, a potom razgovori o spomen-pločama. Srbi imaju replike spomenika postavljenih između dva svjetska rata, dubiozni lik cara Jovana Nenada Crnog s dva doglavnika na glavnom gradskom trgu i spomenik Oslobodiocima u parku pred »kiflom«, čiji su gipsani odljevci desetljećima ležali u dvorištu nekadašnjeg Muzeja. Bista Danila Kiša je pozadi Gradske kuće, a nedefinirano spomen-obilježje palima u neobjavljenome ratu 1991. pokraj ulaza u park željezničkog kolodvora, kao i nekakav lik polu-čovjek polu-zvijer na kraju parka kod Gimnazije, za što se ne zna ni tko je izdao dozvolu niti što predstavlja. U svakom slučaju sve je to malo za grad od sto tisuća ljudi već stoljećima, koji ima prekrasne palače i trgove i parkove pa bi trebao imati i bar dvostruko više lijepih spomenika i spomen-ploča zaslužnim građanima. Za to je potrebno malo sloge rukovodećih ljudi Općine, dakako.