Arhiv tekstova
Vjera nas oslobađa straha
Među brojnim Isusovim čudima posebno je upečatljivo ono kada se u oluji Isus pojavljuje pred svojim učenicima hodajući po moru (usp. Mt 14,22-33). Ovo čudo možemo uzeti kao školu vjere.
Hod po moru
Nakon što je nahranio mnoštvo, o čemu smo slušali prošle nedjelje, Isus je zapovjedio učenicima da se prebace lađom na drugu obalu, a on odlazi na goru pomoliti se. Na taj način pripravlja okolnosti kako bi im pružio važnu lekciju vjere. Oni na sred mora doživljavaju nevrijeme, prijeti im opasnost da će valovi potopiti lađu. Naravno, u velikom su strahu za svoj život. Iako ih je otpravio same, Isus ih u opasnosti ne ostavlja nego dolazi da im pomogne. Mnogi tumači Svetog pisma u ovome događaju prepoznaju sliku Crkve koja plovi kroz ovaj svijet prema vječnosti, šibana valovima vremena.
Isus se pojavljuje neočekivano, na posve neobičan način, dolazi hodajući po moru. To izaziva još veći strah kod učenika, jer oni misle da je utvara. No nakon što je progovorio: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« (Mt 14,27), oni ga prepoznaju. Ipak, evanđelist Matej stavlja Petra u prvi plan, te nas na njegovom primjeru poučava onome što je najvažnije u našem odnosu s Kristom. Naime, Petar želi biti sasvim siguran da je pred njim njegov Učitelj, te traži potvrdu: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« (Mt 14,28). Manjkavost Petrove vjere vidi se već u tome što traži da Gospodin potvrdi da je to uistinu on. No, dolazi još snažnije do izraza u sljedećim trenucima. Kada Isus pristane na Petrov zahtjev i zapovjedi mu da po vodi dođe do njega, Petar kreće, ali ubrzo počinje tonuti. Isus ga prekorava: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« (Mt 14,31). Tako Petar postaje primjer manjkave vjere u Isusovoj školi. Ne može se reći da Petar ne vjeruje, jer on Isusa naziva Gospodinom. No, njegova vjera je manjkava i posustaje u trenutku straha. Dok je Petar imao povjerenje u Gospodina, išao je sigurno prema njemu. Kada je svoj pogled s Isusa spustio na pobješnjelo more, počeo je tonuti. U tom trenutku zavapio je: »Gospodine, spasi me!« (Mt 14,30). Naravno, Isus ga je spasio, ali uz prijekor, čime je jasno dao do znanja zbog čega je Petar umalo potonuo. I ostali učenici su se uplašili zbog nedostatka vjere. A kada Isus ulazi u lađu, vjetar se smiruje. Učenici mu se klanjaju, potaknuti teškom lekcijom koju su upravo iskusili, te ga priznaju Sinom Božjim.
Kakav sam vjernik?
Lađa šibana valovima u kojoj se nalaze Isusovi učenici slika je svakoga ljudskoga života. Nema čovjeka kojega nisu pogodile neke oluje, koji se nije osjećao ugroženo zbog različitih nepovoljnih okolnosti. Pa i sada se mnogi nalaze u vrtlogu neizvjesnosti, jer je pandemija koja je zahvatila cijeli svijet povukla za sobom razne vrste kriza. Nekima je ozbiljno ugroženo zdravlje, nekima radno mjesto, zavladao je globalni strah za egzistenciju. Mnogi se pitaju gdje je Bog u ovako teškim vremenima. Vjera nam govori da je tu. Bog je uvijek uz svoj narod, kao što nam Stari zavjet svjedoči da je uvijek bio uz Izraelce, u svim vremenima patnje i stradanja, kao što je Isus uz svoje učenike u vrijeme oluje. Bog svoje nikada ne napušta. On uvijek govori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!«
Mi često postupamo kao Petar, tražimo dokaze njegove prisutnosti. Nije da baš ne vjerujemo u njega, ali nemamo povjerenja. Petar je potonuo kada je dopustio da strah nadvlada povjerenje. To se dešava i nama. Kada izgubimo povjerenje u Boga, počnemo tonuti u očaj, jer se sami ne znamo spasiti iz oluje života. A zašto nam je tako teško imati povjerenja u Boga?
Nestrpljivi smo. Molimo samo tražeći da nam Bog ispuni ono što smo zamislili ili što mislimo da bi trebalo biti. Nismo spremni čekati, a posebno nismo spremni za rješenja drugačija od onih koja smo zamislili. Može li se odnos prema Bogu kao prema čarobnjaku smatrati vjerom? Ne, to nije vjera. Vjera je odnos povjerenja, odnos potpunog predanja u njegove ruke. Ako mu vjerujemo, spremni smo prihvatiti i čekanje i drugačiji rasplet od očekivanog, jer znamo da je Bog uz nas i da čini ono što je najbolje iz perspektive vječnosti. Možda neće utišati svaku oluju, ali će nam dati snage da je prebrodimo. Onaj tko uistinu vjeruje nije obuzet paničnim strahom za sutra. Strah je naravni osjećaj, prisutan u svakom čovjeku, ali vjernik ne dopušta strahu da njime ovlada, jer u Božje ruke stavlja sve ono što ga plaši. Stoga u ovo vrijeme kada se svi bojimo, stavljajmo svoje strahove u Božje ruke s vjerom i pouzdanjem u njega.
