Arhiv tekstova

Nakon mohačkoga rasapa Hrvatsko-Ugarske Države (1526.) prodor Osmanlija postao je nezadrživ. Uskoro je cijela Slavonija, do Virovitice, pala u ruke Osmanlija. Uz silne napore linija razdvajanja ustalila se na rijeci Česmi. Padom Knina Mlečanima je bilo jasno da su njezina područja u Dalmaciji osuđena na milost i nemilost lokalnih osmanlijskih feudalaca. 

Klis, vrata Splita, petnaestak je godina branio Petar Kružić, no 1537. godine on je poginuo i njegovi su se uskoci, koji su držali nekoliko strateški vrlo važnih utvrda, povukli u Senj. Osmanlije su zauzele cijelu Dalmaciju osim otoka i uskih područja uz gradske zidine.

Prodor Osmanlija prema Banskoj Hrvatskoj tekao je iz Bosne. Padom Kostajnice Osmanlije su se opasno približile Zagrebu, a da bi slovenske zemlje zaštitili od provala Osmanlija Habsburgovci su financirali gradnju Karlovca. 

INFLACIJA, ŽALBE I DEPUTACIJE: Područje se Banske Hrvatske smanjivalo i uskoro se svelo na »ostatke ostataka nekoć slavnoga hrvatskoga kraljevstva«. Vrhovnu vlast u Banskoj Hrvatskoj imao je Sabor s banom na čelu. Od 1557. godine redovito se sastajao jedinstveni Sabor Hrvatske i Slavonije. Od tada i potječe naziv Trojedine kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. 

Nekontroliran uvoz plemenitih metala iz Novoga svijeta obezvrijedio je mnoge europske valute. Cijene poljoprivrednih proizvoda neprestano su rasle i novčana je renta izgubila smisao. Bansku je Hrvatsku je potresla inflacija – novac je zbog ratnih prilika neprestano gubio vrijednost. Da se zaštite od inflacije, feudalci su iznova uveli tlaku i robna podavanja. 

Uvedena je veća kontrola nad životom zavisnih seljaka, a slobodnjaci, građani i sitni plemići borili su se protiv magnata za očuvanje svojih povlastica. Seljacima je najteže palo pravo prvokupa. Njime su seljaci istisnuti iz trgovine – višak proizvoda morali su nuditi feudalcu, koji je određivao cijenu da bi za istu robu kod njemačkih časnika u graničnome području postigao dobru cijenu. 

Nakon što su se uzalud žalili caru i banu na zlodjela plemića, seljaci su u znak protesta prestali plaćati nerazumne poreze. Jedan od najgorih plemića Franjo Tahy poslao svoje naoružane plaćenike, ali su ih seljaci s oružjem spremno dočekali. Zbog tog otpora Hrvatski sabor je seljake proglasio izdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv feudalnih gospodara.

VOĐE: Kmetovi okupljeni oko Matije Gupca, koji je bio politički vođa ustanka, te Pasanca i Gregorića, vojnih vođa bune, tražili su staru pravicu, da se vrate novčana davanja i da ponovno ne idu na tlaku. Seljaci su napravili program po kojem su planirali ukinuti vladavinu plemstva i uspostaviti seljačku vladu, koja će voditi brigu o porezima i drugim davanjima za obranu domovine od Turaka. 

U siječnju 1573. seljaci su spalili plemićke kurije u Hrvatskome zagorju te nekoliko puta porazili vojsku plemića. Buna se širila i na slovenske zemlje– buna je zahvatila 60 vlastelinstava. Strahujući da se buna ne proširi na austrijske zemlje i na mađarske »ostatke ostataka« – samo su područja zapadno od Balatona bila u vlasti kršćana – dvor je naredio odlučnu akciju protiv Gupca. 

ODLUČNI UDAR: Hrvatski je ban uz suglasnost Beča povukao dio vojnika s hrvatsko-osmanlijske linije razdavanja i usmjerio ih protiv hrvatskih seljaka. Vođa plemićke vojske bio je Gašpar Alapić. Godine 1573., 5. veljače, kod Krškog slovenske kmetove je rastjerao kapetan žumberačkih uskoka Josip Thurn, a dan kasnije je podban Gašpar Alapić razbio kmetsku vojsku kod Kerestinaca. U bici kod Donje Stubice 9. veljače seljačka je vojska pretrpjela odlučan poraz. Seljaci su bili loše naoružani i bez konjaništva, no pružili su tako žestok žestok otpor, da se nije znalo tko će pobijediti sve dok feudalnoj vojsci nije stigla pomoć. Za odmazdu su plemići objesili oko 8.000 seljaka, a Gupca su pogubili.