Arhiv tekstova
Dajte im vi jesti
Evanđelja su zabilježila više od trideset Isusovih čuda, među kojima je i čudesno umnažanje kruha, kada on s pet kruhova i dvije ribe hrani više od pet tisuća ljudi (usp. Mt 14,13-21). Isus ni jedno čudo nije učinio da bi se pokazao moćnim pred narodom i sebi priskrbio slavu i veliki broj pristalica. Činio ih je isključivo da bi navijestio Božje kraljevstvo u kojemu, kada se potpuno ostvari, neće više biti ni bolesti, ni gladi, ni patnje, već vječna sreća i radost. Također je želio pokazati da Bog već sada djeluje tamo gdje se prihvaća njegov navještaj, gdje ljudi računaju s Bogom, gdje vjeruju.
Čudesno umnažanje kruha
Da bi shvatili pouku čuda treba analizirati i okolnosti u kojima se ono dogodilo, jer svako je po nečemu specifično. Čudo umnažanja kruha dogodilo se u trenutku kada je Isus saznao da je pogubljen Ivan Krstitelj i želio je biti sam. To je razumljivo, jer Isus je bio čovjek, a ljudi u trenucima žalosti, kakvu je i on tada osjećao, žele se povući u osamu, a Isusovo povlačenje u osamu u Svetom pismu znači da se želio moliti, razgovarati s Ocem. Ipak, ljudi ga slijede i remete njegove planove. On se ne ljuti, naprotiv, želi im izići ususret: »Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali se nad njim te izliječi njegove bolesnike« (Mt 14,14). Dakle, već je i prije čudesnog umnažanja kruha činio više čuda ozdravljenja, te tako pokazao Božju ljubav i brigu za svoj narod.
No, narod je dugo ostao s Isusom, a evanđelje kaže, bili su u pustom kraju. Mrak se bližio. Čini se kao da je Isus zaboravio na nevolje koje mogu nastupiti, pa ga učenici opominju, želeći izbjeći neugodnosti: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane« (Mt 14,15). Njihova sugestija djeluje potpuno razumski i posve je opravdana s ljudskog stanovišta. No, s Isusom ništa nije onako kako s ljudskog stanovišta izgleda. On, na njihovo čuđenje, odgovara posve čudnim riječima: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti« (14, 16). Učenici su morali ostati zbunjeni njegovim prijedlogom, jer imali su samo pet kruhova i dvije ribe, a i kako bi imali dovoljno hrane za više od pet tisuća ljudi. Nakon što je Isus zatražio njihovu hranu, sve su oči bile uprte u njega, mogli su naslutiti, dogodit će se neko čudo. A Isus, pogleda u nebo, izreče blagoslov, kao svaki pobožni Izraelac, koji je prije nego što je okupljenima oko stola podijelio kruh, izrekao nad njim blagoslov. Kruh koji je nasitio tisuće ljudi nakon izrečenog blagoslova potvrđuje da je Isus onaj kojega je poslao Otac, da je on Mesija.
Čudo euharistije
Na čudesan način Isus je nastavio hraniti svoj narod pod prilikama kruha i vina u euharistiji. Svaki dan on daje sebe za hranu tisućama ljudi koji se okupljaju na misnim slavljima. Njegove riječi: »Dajte im vi jesti« ispunjavaju njegovi učenici slaveći euharistiju i omogućujući mnoštvu da se hrani onom hranom koju nam je ostavio da nahrani ne naše tijelo, nego naš duh. Zato euharistija i jest izvor i vrhunac svega kršćanskog života, kako nas Crkva uči, jer po njoj bivamo nahranjeni i osnaženi da kršćanski živimo i već ovdje na zemlji spremamo se za Nebo. Stoga ne smijemo zanemariti euharistiju u svome vjerničkome životu. Nije dovoljno samo vjerovati, što se može i bez mise, kako mnogi govore i misle. Nije dovoljno biti pobožan u svoja četiri zida. Potreban je susret sa živim Kristom pod sakramentalnim prilikama. Po tom susretu bivamo osnaženi za ono što nas čeka u svijetu, bivamo potaknuti da postupamo i živimo kao kršćani, jer kao što tijelo ne može živjeti bez hrane, tako ne može ni duh, a njega hranimo blagujući okupljeni oko euharistijskog stola.
Nahraniti gladne
No, Isusove riječi: »Dajte im vi jesti« za učenike znače i potrebu dijeljenja. Trebalo je nahraniti one koji nisu imali jesti, pa su učenici Isusu dali ono što su oni imali, od čega je onda Isus na čudesan način podijelio svima. On želi da svaki njegov učenik dijeli onome koji nema. U današnje vrijeme kao da smo previše zaokupljeni činjenicom da teško živimo, puno radimo, malo zarađujemo i ne možemo si priuštiti sve što bismo željeli. To nas priječi da oko sebe uočimo one koji uistinu nemaju. Možda ne možemo kao pojedinci zaustaviti glad u svijetu, niti u svome mjestu, ali možemo svojom dobrotom i spremnošću na odricanje donijeti radost u neku siromašnu kuću, nekoj siromašnoj djeci, makar ponekad. Naša je kršćanska dužnost dijeliti s onim tko nema, zato osvrnimo se oko sebe i otvorimo oči, ali i srce za siromašne.
