Arhiv tekstova

U prepunoj dvorani »Classic« u osječkoj industrijskoj četvrti, održan je deseti jubilarni skup Gibarčana i prijatelja u slavu sv. Vinka, a osim prognanih Gibarčana iz Zagvozda, Petrinje, Zagreba, Virovitice, Slatine, Našica, Darde, Osijeka i okolice bilo je i par obitelji iz Gibarca, te prognanih Srijemaca iz Sota, Vašice, Kukujevaca, Šida, Morovića, Slankamena, Beške, Mitrovice, Petrovaradina. Prema mnogima, bio je ovo najljepši i najposjećeniji susret do sada, a za dobro raspoloženje brojnih gostiju pobrinuli su se dobri domaćini s prepunom šokačkom sinijom i dobrom kapljicom, ali i tamburaški sastav »Šokačka duša« koji djeluje u okviru udruge »Šokačka grana« u Osijeku.

Goste i prijatelje Gibarčana pozdravio je domaćin, predsjednik Zavičajne udruge Gibarčana, Živan Vidaković, koji je govorio o proteklom razdoblju od deset godina, pobrojao neke od glavnih aktivnosti i najavio bogat program za ubuduće. 

»Osnovali smo ovu našu udrugu da se možemo okupiti i družiti, osvježiti sjeća-nja na rodni nam Gibarac, i na Srijem, općenito. Pa ne kažu badava da čovjek cijeni zavičaj tek kada ga izgubi, isto kao i zdravlje. A mi smo Srijem izgubili tek prije 15-16 godina, mada mnogi kažu da smo ga izgubili i znatno prije.

LIJEPA I BOLNA SJEĆANJA: Srijem, taj očaravajući zemljovid, ta nepregledna ravnica s predivnom Fruškom gorom, omeđena dvjema moćnim rijekama, Dunavom i Savom, o kojima su pjevali svi pjesnici svijeta, od Okrugića do njemačkog Goethea, taj prelijepi komad zemlje i još ljepše parče plavog neba, za kojega je već spominjani Okrugić govorio da se prostire sve od Zemuna do ušća Vuke u Dunav, do Gašparove pateke u Kovaru, kako bi rekli Gibarčani, jer smo gutali slova pa je ljekarna bila pateka a Vukovar je bio Kovar. Drugi pak znanstvenici vele, a među takvima je i dr. Rudolf Horvat, opisujući 101 naselje u Srijemu, da se proteže od Zemuna sve do crte Županja – Mikanovci, pa prema Vukovaru, nabrajajući sva naselja od Adaševaca do Županje. A i tko bi mogao reći koja crta razdvaja Srijem i Slavoniju, koji su oduvijek bili kao nokat i prst, i kod kojega bi točno slavonskoga hrasta ta granica mogla biti. E taj Srijem, oduvijek nas je opijao, mamio, vukao, zazivao i oduvijek smo ga voljeli, jer zavičaj nije tek zemljopisni pojam, već puno, puno više… On je i povijest i zemljovid, i ljudi i događaji, kultura i tradicija, bogatstvo običaja i baštine, i jezik naravno. A u Srijemu se oduvijek govorilo, pjevalo i psovalo, šokački, dakle hrvatski, švapski, mađarski, vlaški, racki, tocki, rusinski, ciganski i nikada nikomu to nije smetalo. Ili možda i jeste, ali mi to nismo znali, mi smo opetovano vjerovali da su svi ljudi na ovome svijetu božja stvorenja, a da je suživot od Boga dan. 

»A onda je došlo vrijeme, koje je dalo naslutiti da nikada više neće biti kao prije. I mi smo, naša generacija, morali napustiti zavičaj, rodno selo i šorove koje smo bosonogi bezbroj puta optrčali, pravili nepodopštene huncutarije, krali rane trešnje i prve breskve, plotove preskakali i cure ljubili. Pa kako to zaboraviti. Odlazili smo na nove adrese, odlazili smo u nepovrat, odlazili zauvijek. Još mi je u živom sjećanju autobus prepun Gibarčana i Kukujevčana na graničnom prijelaz u Donjem Miholjcu na blagdan sv. Lovre 1995. godine, uplakana lica i pogled nekako odsutan, smještaj u školskoj dvorani i spavanje na strunjačama i nakon desetak dana smještaj obitelji u Lađevcu, Bodegraju i Okučanima. Bogu hvala, ti dani su iza nas, naši su se ljudi uglavnom snašli, zamijenili su svoje nekretnine i svatko živi sukladno svojim mogućnostima. Ali ostao je gorak okus progonstva, ostalo je sjećanje na Srijem, na rodni Gibarac, na korijene. U trenucima kada život čine tek sjećanja, milo je duši vratiti se izvorištu«, kaže predsjednik Zavičajne udruge Gibarčana Živan Vidaković. 

ŠTOVANJE SV. VINKA: Prije deset godina, na blagdan Sveta Tri kralja, sastali su se u Osijeku, u maloj dvorani u Retfali petnaestorica Gibarčana: Mata Barišić, Stipa Đurić, Mirko Hornjak, Iva Josić, Mata Mađarac, Branko Majačić, Ivica Martinović, Anđelko Orozović, Andrija Pozderović, Kazimir Tetkić, Marijan Tomić, Šima Vidaković, Slavko Vidaković, Pavle Žebić i Slavko Žebić i uobličili ideju da se utemelji udruga, te poduzeli sve potrebite radnje. Prvi skup Gibarčana održan je u Poganovcima prije Poklada 1996. godine. 

»Danas smo se okupili po deseti puta da proslavimo sv. Vinka, sveca kojega smo štovali i u našemu Gibarcu, a štujemo ga i dan-danas, raseljeni u 66 gradova i sela diljem Hrvatske. Vinko, Vinkovo, Vince, Vincekovo, Vincelovo, Vinceška, Vincencija, ili jednostavno blagdan sv. Vinka, sinonimi su za štovanje sv. Vinka u Hrvata, posebice u kontinentalnom dijelu Hrvatske. U primorskom dijelu, gdje su klimatološke prilike bolje pa se i u vinograd ranije odlazi, Dalmatinci su znali reći već na blagdan sv. Antuna-pustinjaka, danas je sv. Antun-opat, uzmi motiku pa hajde kopat. Zagorci nisu mogli čekati do druge polovice siječnja, pa su izmislili blagdan sv. Martina u prvoj polovici studenoga i Martinje, kada krste mošt u vino, a u kontinentalnome se dijelu Hrvatske sv. Vinko slavi kao vinski svetac.

Legenda kaže da sv. Vinko-mučenik nije kušao vino osim u euharistiji, isto tako ni sv. Martin nije bio ljubitelj kapljice i vinopija, prije bi se moglo reći da je bio zaštitnik sirotinje, no u našemu se puku ovi sveci slave kao zaštitnici vinara i vinogradara. I Gibarčani oduvijek slave sv. Vinka, a legenda kaže da je prvi čokot vinove loze na planini kod Gibarca posadio baš rimski car Probus, a naši preci, od kada su kušali bistru tekućinu zvanu vino, više i nisu pili žive gibaračke vode. Pa kod nas u Gibarcu, ni Shakespeare nije prevođen doslovno već u duhu šokačkoga slenga, tako da ona njegova čuvena dvojba »to be, or not to be«nije glasila »biti il ne biti« već je u gibaračkom prevodu glasila ‘Piti il ne piti, pitanje je sad’, a odgovor je uvijek bio ‘i piti i biti, ali piti bijelo gibaračko vino’«, prisjeća se Vidaković.

Prvo je lozu orezao Mata Barišić, Gibarčan koji danas s obitelji živi u Osijeku. »Nemojte mi zamjeriti, nisam skoro orezivao lozu, nisam čak niti imao vinograd, ali ja sam potomak gibaračkih vincilira, koji su čitav život proveli u vinogradu. Zato ćemo na lozu objesiti kobasicu, da grožđe na jesen isto tako visi, poškropiti je svetom vodom, i koliko bude kapljica toliko bobica, a posvetiti je i bijelim gibaračkim vinom, koliko kapljica tolko čaša vina. Neka rode vinogradi diljem Hrvatske i diljem svijeta. Živjeli«, kazao je tom prigodom Mata Barišić. 

Potom su svi nazočni izmolili očenaš a molitvu je poveo vlč. Tomislav Radišić, bivši župnik u srijemskim župama Beški i Novim Banovcima, danas umirovljenik u Đakovu. 

»Drago mi je da sam danas s Gibarčanima, koji njeguju svoju srijemsku tradiciju i svoje šokačke običaje, pa smo evo proslavili i svetoga Vinka, izmolili očenaš i zazvali blagoslov i za dobar urod vina, ali i za darove koje smo večeras blagovali, i zaželio sam im da nastave s ovakvim susretima, jer lijepo je čuti kada se netko sastaje već deset godina zaredom. Nastavite se družiti i s vašim župnicima, jer osim što smo Srijemci, mi smo i katolici«, rekao je vlč. Radišić.

Nazočnima se obratio i predsjednik Udruge protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata sa sjedištem u Zagrebu Mato Jurić. »Ove godine obilježavamo i 15. obljetnicu osnutka naše krovne udruge u Zagrebu i očekujemo angažiranost i svih naših ogranaka, a ima ih 6, i svih naših zavičajnih klubova, a ima ih 9. Već u ožujku imat ćemo našu redovitu skupštinu, gdje ćemo se svi okupiti, a zatim u svibnju računamo na veliki susret svih prognanih Hrvata ili u ‘Globusu’ ili u ‘Lisinskom’«, rekao je tom prigodom predsjednik Udruge protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata Mato Jurić.

SUSRETI ZA SJEĆANJA: Predsjednica udruge »Šokačka grana« Vera Erl, pozdravila je sve Gibarčane i njihove goste i poželjela im još puno ovako lijepo organiziranih susreta, i pozvala ih na prvu obljetnicu ‘Šokačke grane’, koja će se održati u istoj dvorani 3. veljače ove godine, te dodala: »Ja sam Graničarka iz Drenovaca, kod nas su radije pili rakiju i nismo slavili vinskoga sveca, pa je ovo za mene novina«. 

Martin Kopić – Zele, Gibarčan koji danas živi u Tenji, nagrađen je za predani rad i aktivnost u gibaračkoj udruzi. »Naprosto sam iznenađen, zatečen, jer nisam očekivao priznanje. Radim koliko mogu, koliko znam i umijem, a hvala onima koji su taj moj rad pratili i cijenili i ocijenili da zavrijeđujem priznanje. Uvijek je lijepo kad netko dobije priznanje za svoj rad, a ovo moje meni je najdraže, i volio bih da ova naša udruga potraje vječno«, kazao je nagrađeni Kopić-Zele.

Prvi je puta na susretu Gibarčana bio Ivica Jurišić, konobar iz Gibarca, koji danas s obitelji živi u Meljincima kod Nove Bukovice. »Žao mi je što nisam ranije dolazio, ali sada, kad sam vidio kako to izgleda, dolazit ću uvijek. Prenijet ću i Gibarčanima koji rade u »Gaju« u Vočinu i pozvati ih da i oni dođu«, rekao je o svojim dojmovima Jurišić.

I na kraju, da ponovno spomenemo Matu Barišića, jednog od osnivača gibaračke udruge, koji o sadašnjem životu nekadašnjih Gibarčana kaže: »Ostali smo bez svojega sela, bez svojih običaja, i baš zato to moramo njegovati ovdje u Hrvatskoj i pokazati im kako smo sve te lijepe običaje njegovali u hrvatskom Srijemu. Volio bih da potrajemo i sljedećih deset godina«.

»Pit ću vina, dok je Varadina, a rakije dok je Šokadije«, pjevali su veseli Gibarčani i slavili blagdan sv. Vinka sve do jutra.