Arhiv tekstova
Pojednostavljeno i nepotrebno sarkastično
Jedna od temeljnih pretpostavki za postojanje demokracije jest sloboda, koja se ima onda ostvarivati u brojnim svojim usadrženjima – od slobode izbora do slobode mišljenja. Ova posljednja inačica slobode ostvaruje svoju funkciju u medijima – profesionalnim i odgovornim, koji su posvećeni istini i pravdi. Tu najvažniju misiju slobodnih medija trebaju provoditi i ljudi s tako definiranim svjetonazorom. Uz to, oni moraju imati i određena znanja kako bi bili poslužitelji Istini i Pravdi.
To su, dakle, načela koja su neupitna kada je riječ o standardima koji vrijede u suvremenim demokracijama i kojih se i mi trsimo držati. Nekad uspjelije, a u posljednje vrijeme u Srbiji dosta neuspješno. U medijima na hrvatskom, pak, posve je suprotno – u posljednjih nekoliko godina ostvareni su značajni pomaci – oni su danas neovisni od bilo čijeg utjecaja i u njima se piše slobodno. Na tako što onda moramo biti i ponosni.
No, rekli smo da sloboda ukoliko nije utemeljena u težnji za istinom, koja dakle počiva na određenim znanjima, može se kao neodgovorna onda ostvariti na način da se piše površno i pogrešno. Ofrlje! Zato se i kaže u narodu artija trpi svašta. Toga, naravno, ima i u medijima na hrvatskome, no o tako čemu se još uvijek nedovoljno u prostorima javnosti samotematizira.
Povod za ovakav, pomalo sterilni, teorijski uvod jest tekst novinara Z. R. u prošlom broju tjednika Hrvatska riječ u kojem se referira na protekle izbore za X. saziv Hrvatskoga sabora, na kojima su sudjelovali u XI. izbornoj jedinici i hrvatski državljani iz Republike Srbije. U njemu Z. R., uz miješanje novinarskih formi komentara i analitičkog teksta i uz naslov koji dobro određuje apsolutno promašen rakurs motrenja ovoga društvenog fenomena – ljubav kao egzistencijal ne može biti ni u kakvom odnosu glede izbornog procesa (osim u slučaju moguće nastranosti!), piše što se događalo ovdje na planu predizbornih aktivnosti pojedinih institucija i neformalnih grupa (registrira se samo ono što je bilo dostupno javnosti bez ikakvih insajderskih vizura i ne govori se o onome što se nije a moglo se događati) te o rezultatima glasovanja s kritičkog stajališta.
Ostavimo li po strani, istina preupitni, unaprijed izabrani podrugljiv i sarkastični stav novinara, koji usto neki puta ima i elemente gađenja od strane autora teksta spram teme o kojoj piše, što čak i u novinarskim komentarima nije poželjno, ono što bi se moglo pripisati antologijskim, znači nedopustivim, propustima u novinarstvu jest nepouzdanost u služenju činjenicama. Postavlja se, naime, pitanje zašto objaviti tekst kolege novinara kada se unaprijed zna da će se pojaviti prolijevanje vrijednosnih negativnosti spram, isto tako, unaprijed određenih institucija – a samo su dvije u Srbiji takve čija je temeljna misija sudjelovanje u svim relevantnim društvenim procesima, a izbori su upravo takvi, bez činjenične veće točnosti i bilo kakvih primjerenih usporedbi.
Naime, u tekstu autor na nekoliko mjesta iznosi podatak o broju onih koji imaju pravo izlaska na izbore – 31.236 hrvatskih državljana iz Republike Srbije, pri čemu ovaj broj uopće ne problematizira. Na primjer, ozbiljniji pristup bi nalagao da se pokuša doći do nekakve raščlambe te brojke, koja je onda presudna za tumačenje izbornih rezultata. Recimo, koliko je od toga broja hrvatskih državljana srpske nacionalnosti. Za razumnim je pretpostaviti, daleko više od polovice! Ili, koliko je onih s hrvatskom putovnicom koji su napustili prostor Vojvodine, to jest Srbije preseljenjem u neku treću zemlju? I ta brojka sigurno nije za zanemariti! Kada bi se s tako čime operiralo u tekstu sigurno bi i zaključak o prazninama u »zbijanju redova« bio u znatnome drugačiji.
Ili, u ovome napisu izostaje bilo kakva komparacija s bilo čime sličnim. Uključivanjem u sadržaj teksta toponim Donji Kraljevac u tom smislu je valjan kao uključivanje u diskurs o mužnji krava pitanje ritmičkih mijena mjeseca! Ili aluziju na skretanja desno i odlaska u Crkvu ima smisla kao govoriti o lavandi u kontekstu botanike Himalaja. Validno bi bilo isključivo usporediti brojke s izlaznošću hrvatskih državljana u Danskoj ili Finskoj! Ili s ranijim a ovakvim izborima u Srbiji! S druge strane, bilo bi poželjno u tom smislu prezentirati čitateljstvu kako je bilo s izborima za Parlament Mađarske. Što je sve tu bilo na djelu, kako se i gdje se glasovalo, kakav je bio odaziv, za koga se glasovalo… Ne možda u samome tekstu, no u novinama hrvatske nacionalne manjine, a radi dobivanja cjelovitije slike bilo bi za očekivati pročitati i koliki je i kakav bio odaziv i u XII. izbornoj jedinici. Naime, i letimični pogled govori o sličnim postotcima.
Na koncu, ovaj napis nije nikakav prigovor koji ima za cilj uskraćivanje slobode mišljenja to jest slobode govora, nego poziv da se odgovornije, u ovome slučaju, s više znanja pristupi pisanju novinskih tekstova na složenije teme. Jer, netko bi možda i s pravom mogao reći, na tragu naslovne dvojnosti o oralnosti ili moralnosti, kako je riječ, zbog olakog i pojednostavljenog načina tretmana, tek o posljedicama mogućih analnih smatranja…
Tomislav Žigmanov
