Arhiv tekstova

Nagovještaji krize Osmanlijskog Carstva bili su vidljivi još za vrijeme sultana Sulejmana. Veliki se vezir Mehmed paša Sokolović zalagao da Carevina prijeđe s ratnog načina življenja na mirnodopski, a Sulejmanova ljubavnica i kasnija supruga, slavohlepna Ruskinja Rokselana, označila je početak vladavine harema i spletkarenja carevih ljubimica, eunuha i janjičara. 

Kasniji sultani odavali su se piću, veliki veziri bogatili su se nevjerojatnom brzinom, a kako više nije bilo osvajanja, izostao je taj način bogaćenja i sav teret krize pao je na leđa seljaka. Ratna tehnika Osmanlijskog Carstva svakodnevno je zaostajala za tehnologijom Zapada, koji je u svakodnevicu prihvaćao nove znanstvene spoznaje. 

UZROCI KRIZE I RASAP: Osmanlije nisu brinuli o razvoju gospodarstva – obrt i manufaktura, a posebno trgovina, bile su u rukama stranca (većinom Dubrovčana) i Židova. Inflacija, velike porezne obveze i nasilno prikupljanje naturalnih daća te odmetanja u hajduke i česte pobune seljaka narušile su sigurnost putova, a umjesto da otklanja uzroke krize, vlast se zamarala neuspješnim hajkama na hajduke, pa je stanje u Osmanlijskom Carstvu postajalo sve teže. Posvemašnja kriza morala koja je zahvatila osmanlijsku državnu upravu praktički je legalizirala mito, a česta haranja kuge i inih zaraznih bolesti još više su nagrizli povjerenje u vlast. Čekao se samo povod kojim bi se Osmanlijsko Carstvo ispratilo iz središnje Europe.

Nakon kraha vojske velikoga vezira Kara Mustafe kod Beča 1683. godine i niza poraza u Podunavlju koji su uslijedili u narednim godinama, što od habsburške vojske, što od vojske Mletačke Republike, počeo je veliki lom velikog Carstva. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, završila je dugogodišnja dominacija muslimana u središnjoj Europi. Osmanlijsko je Carstvo postalo Bolesnikom na Bosporu.

DOLAZAK U KARLOVCE: Sporazum o miru, koji su 26. siječnja 1699. u Srijemskim Karlovcima nakon desetljeća i pol ratovanja potpisali Osmansko Carstvo i Habsburška Monarhija, Poljska i Rusija (mir između Osmanlijskog Carstva i Mletačke Republike potpisan je u Beogradu nekoliko tjedana kasnije), prethodili su iscrpljujući pregovori. 

Pregovore su dogovorili engleski i nizozemski diplomati. Premda su ostvarili znatne uspjehe, Mlečani i Habsburgovci bili su na izmaku snaga. Blagajne su bile prazne, stanovništvo iscrpljeno, saveznicima nije odgovaralo preveliko teritorijalno širenje Habsburške Monarhije i Mletačke Republike, a Osmanlije nisu imale snage za protuudar. U studenome 1698. godine počeli su pregovori. 

U Srijemske Karlovce prvo su stigli predstavnici posrednika, a kada su sagrađene zgrade za pregovarače i konferencijska dvorana u kojoj se pregovaralo, u Srijemske Karlovce stigle su i delegacije. Osmanlijski su pregovarači otezali, neprestano tražili stanke, cjepidlačili oko marginalnih detalja jednako žučno kao i oko temeljnih principa pregovora, dok nizozemski posrednici nisu zaprijetili da će, nastavi li se tako, napustiti pregovore. I konačno, povučene su nove međe između Osmanlijskoga Carstva i susjednih joj država. Svatko je mogao zadržati ona područja na kojima su se trenutno nalazile njegove trupe. Kada su ugovori potpisani, pregovarači su otvorili prozore na svim stranama pregovaračke dvorane kako bi vijest odletjela na četiri strane svijeta. Na njenim je temeljima ubrzo sagrađena Kapela mira, koja je vječni spomen na međunarodnu konferenciju u Srijemskim Karlovcima. 

HRVATI NA KONFERENCIJI: Pavao Ritter Vitezović, prvi neovisan intelektualac u Hrvata, bio je na mirovnoj konferenciji u Srijemskim Karlovcima savjetnikom grofa Aloisa Ferdinanda Marsiglija, glavnoga habsburškoga pregovarača. No, tamo se, piše Vitezović, u ime Hrvatske raspravljalo bez Hrvatske. »Moradosmo«, nastavlja Vitezović, »mi pobjeditelji naša mjesta i plodne zemlje neprijatelju ustupiti«. 

Razočaran povučenim međama, Vitezović je polemizirao s habsburškim pregovaračima poručujući da će Hrvatska kad-tad uspostaviti svoje granice, a iste je godine pisao spomenicu u kojoj mu spočitava prevelike ustupke neprijatelju. Godine 1700. izlazi iz tiska Vitezovićevo remek-djelo »Croatia rediviva«, ozbiljan historiografski rad o hrvatskome nacionalnome području, koji je istodobno i Vitezovićev programski spis.

NAKON POTPISIVANJA MIRA: Nakon potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine u sela se vratio dio pučanstva koje je pobjeglo pred ratnim strahotama. Dolazak Hrvata i inih kršćana koji su do tada živjeli na području Osmanlijskoga Carstva, poglavito Hrvata iz Bosne (Šokci) i Hercegovine (Bunjevci), uvelike je poboljšao naseljenost Like, Dalmacije, Slavonije i Srijema, ali i Istre i Banske Hrvatske. Počela je obnova spaljenih kuća, a zapuštena su se polja i vinogradi iznova obrađivali. U hrvatskim su zemljama biljke donesene iz Novoga svijeta davale odlične prinose, a križanjem stoke s onom koju su dovele pridošlice oporavila se kvaliteta stočnoga fonda.

Idiličnu shemu obnove narušila je imovinska, gospodarska, a još više pravna nesigurnost. Trgovina je zamrla, a prekomjerne daće i okrutni postupci časnika prouzročili su niz ustanaka koji su umalo srušili novu upravu. Seljaci koji su pobjegli od terora osmanlijskih vlasti, pod novim su gospodarima očekivali bolje uvjete življenja. Međutim, nova je uprava ispraznila hambare, a trgovci i putnici ni danju nisu bili sigurni za svoju prtljagu i život – hrvatskim je zemljama zavladala hajdučija.