Arhiv tekstova

Udruga protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata ili prvobitno nazvana Zajednica izbjeglih i protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, osnovana je u Zagrebu 21. prosinca 1991. godine sa ciljem da pruži svu potrebnu pomoć onima koji su morali pobjeći pred ludilom jednoumlja i nacionalizma. Nastala kao težnja onih koji su izgubili svoj zavičaj da se organiziraju, da progovore o svojim mukama, patnjama, prozivanju, batinanju, progonstvu pa i ubojstvima, da kažu i pokažu da su protjerani i otjerani, Zajednica je u potpunosti ispunila svoju zadaću, a o nastanku i utemeljenju, o brojnim aktivnostima i postignućima, razgovarali smo u Zagrebu s aktualnim predsjednikom udruge, zagrebačkim Beščaninom, dipl. iur. Matom Jurićem.

 

HR: Kako ste, Vi osobno, Bešku zamijenili Zagrebom, ili točnije rečeno Svetom Klarom?

Problema sam imao vrlo rano, problema su imali svi naši Srijemci, jer problemi su se dali naslutiti. Njima je trebao povod, a našli su ga u isticanju hrvatskoga stijega u Slankamenu, pa je na red došla Beška, a onda je krenulo dalje – Golubinci, Hrtkovci, Nikinci, Kukujevci i tako redom. Da nije bilo toga, našli bi oni već neki drugi razlog, smetali smo što smo Hrvati, i to je bjelodano, i onda, tko je htio vidjeti, i danas, na distanci od 15 godina. U našoj smo obitelji vrlo kratko razmišljali, moralo se na put, pa smo ja i moja obitelj otišli već 22. studenoga 1991. godine, samo četiri dana nakon pada Vukovara. Prije nas otišle su dvije-tri obitelji, Marići, Rajići, pa moj brat i ja s obiteljima, a poslije nas već je išlo i po nekoliko obitelji tjedno. 

HR: I kada ste pobjegli, kada ste zamijenili nekretnine, došli u Zagreb ili tko gdje već, osjećala se potreba za organiziranjem, za pomoći tim ljudima koji su dolazili svakodnevno, treba srediti dokumentaciju, treba ubilježiti nekretnine, treba jesti i treba živjeti. Kako je to tada krenulo, kako ste počinjali? Pitamo Vas jer ste danas aktualni predsjednik Udruge prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata i ako se ne varamo, to Vam je već drugi mandat?

Nekolicina naših ljudi, koji su među prvim protjeranim, sastala se s našim poznatim Srijemcima koji su već bili u Zagrebu otprije, dogovoreno je sve što je bilo potrebno, i 21. prosinca 1991. održana je osnivačka skupština Zajednice izbjeglih i prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, a za prvoga je predsjednika izabran dr. Milan Bičanić, liječnik, koji je protjeran iz Kukujevaca. Već je tada dogovoreno da će to biti udruga svih onih koji su protjerani iz cijele Vojvodine u vrijeme Domovinskoga rata, ali i svih onih koji su iz bilo kojih razloga i ranije napuštali Srijem, jer iz Srijema su Hrvati uvijek protjerivani, i nakon Prvoga svjetskog rata, poglavito nakon Drugoga svjetskog rata, u vrijeme formiranja seljačkih radnih zadruga, gospodarske reforme, a posebice nakon Hrvatskog proljeća 1971. godine i naročito veliki val nakon agresije na Republiku Hrvatsku. Što se ovog posljednjeg progonstva tiče, raspolažemo vrlo pouzdanim i vjerodostojnim podacima da je iz Srijema tih godina protjerano oko 45 do 50 tisuća Hrvata i drugog nesrpskog življa. Tako da danas uglavnom govorimo da je tijekom posljednjih događanja protjerano pedesetak tisuća Hrvata, a isto toliko ih je protjerano u ranijim, već navedenim prigodama, pa možemo slobodno reći da nas je danas diljem Lijepe naše gotovo 100 tisuća. 

HR: Na posljednjoj ste sjednici Glavnog odbora u Zagrebu donijeli program obilježavanja 15. obljetnice utemeljenja Udruge, pa nam recite što je to sve planirano tijekom čitave ove godine?

Da, u pravu ste, kako se prošla godina bližila kraju, tako smo željeli u Novu godinu ući s prigodnim programom kako obilježiti 15. obljetnicu naše Udruge, kažem namjerno obilježiti a ne proslaviti, jer nije to prigoda za slavlje. Čovjek i ne zna cijeniti zavičaj dok ga ne izgubi, a tek kada ostane bez njega, kada mu ga uzmu ili bolje rečeno, otmu, tek tada ga itekako zna poštovati i cijeniti, i tada mu neizmjerno nedostaje i fali. Zato ćemo mi obilježiti ovu 15. obljetnicu. 

I do sada smo svake druge godine imali izbornu skupštinu svakog ožujka, pa ćemo tako i ove godine, 25. ožujka imati u Zagrebu izbornu skupštinu, na kojoj ćemo podnijeti izvješće o 15. obljetnici i izabrat ćemo novo vodstvo Udruge. Također smo planirali već u svibnju, mjesecu kada već možemo računati na proljetno vrijeme, organizirati u Zagrebu, ali i u još nekim mjestima (Osijeku, Virovitici), tjedan Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. Pri tome mislim na kulturna i sportska događanja, u kojima bi sudjelovali svi naši članovi diljem Hrvatske, ali i naši Hrvati iz Srijema, Bačke i Banata, koji su nam uvijek dragi gosti. Mislim tu na HKPD iz Rume, Mitrovice, Golubinaca, Petrovaradina, Sombora, Sonte, Monoštora, Tavankuta, Subotice, Bača, Šida, da međusobno podijelimo radost susreta.

Planiramo također uključenje tih naših kulturnih i sportskih društava kroz cijelu ovu godinu, jer oni već ionako dolaze na Đakovačke vezove, Vinkovačke jeseni, susrete koje organizira Hrvatska matica iseljenika, pa da ih i mi, kao asocijacija Srijemaca i Bačvana prognanih iz svojega zavičaja, pozovemo i udomimo, da nam pokažu svoja postignuća na planu njegovanja hrvatske tradicijske kulture i starih dobrih običaja, lijepih narodnih nošnji i još ljepših pjesama i tamburaške glazbe. Zato ovom prigodom i putem »Hrvatske riječi« pozivam sve zainteresirane HKUD-ove i KPD-ove da nam se jave, da izraze želju za sudjelovanjem na jednim takvim susretima, da se dogovorimo i uskladimo termine, koji će najbolje odgovarati i sudionicima programa i našim ljudima ovdje.

Želim još reći da naš Srijemac Smiljko Barišić iz Beške uskoro otvara veliki restoran na prostoru između Žitnjaka i Ivanje Rijeke u Zagrebu, za oko 300 osoba, pa ćemo imati priliku tamo se sastajati i okupljati, a kod njega u tom restoranu planiramo tijekom obilježavanja 15. obljetnice Zajednice organizirati i tjedan srijemske kuhinje i vina. Koristim priliku da pozovem zainteresirane ljubitelje dobre kuhinje i dobrog vina iz Srijema, a osobito proizvođače srijemskog vina, da sudjeluju u ovoj manifestaciji. Također, prigoda je to za naše mlade, koji planiraju uploviti u bračnu luku i praviti svatove, imaju prostor gdje mogu počastiti brojnu rodbinu i prijatelje.

Također, planirali smo turnir u malom i velikom nogometu, jer u Srijemu smo bili poznati po toj vještini – jedan u Osijeku ili Čepinu, gdje bi organizatori bili Gibarčani i Kukujevčani, a drugi u Slatini ili Virovitici, gdje bi organizatori bili Hrtkovčani, Beščani ili Slankamenci, gdje bi se okupili i naši mladi nogometaši, ali i veterani, i gdje bi podijelili vrijedne nagrade i priznanja.

Planirali smo i dvije likovne kolonije, jedna je vrlo uspješno održana na Jarunu i u Zaprešiću, a drugu planiramo održati u Osijeku ili u okolici, gdje bi sudjelovali naši umjetnici i amateri i akademski slikari i kipari, a na završnoj svečanosti imali bi književnu večer, gdje bi sudjelovali naši pjesnici i pisci, jednoj rječju, doista želimo bogato obilježiti ovaj naš skromni jubilej. Osim toga, u pripremi je i knjiga »Prilozi za monografiju Udruge«, gdje ćemo angažirati sve naše ljude vične peru, a knjiga bi izišla iz tiska do prosinca ove godine.

HR: Nema što, bogat program obilježavanja, no, naši ljudi to i zaslužuju. Spominjali ste tu nekoliko destinacija pa nam recite kako je danas organizirana i ustrojena Udruga kada znamo da su naši ljudi rašireni diljem Hrvatske, od Iloka do Dubrovnika, pa samo Gibarčana ima u 66 gradova i sela, Kukujevčana u 97, a drugih i još u više?

Ubrzo nakon utemeljenja Zajednice osnovani su i ogranci u Osijeku, Splitu, Rijeci, Zadru, Virovitici, Bjelovaru, Požegi, Poreču a negdje poslije 1995. osnivaju se i zavičajne udruge i zavičajni klubovi, kakvih danas ima 9, tako da osim krovne udruge sa sjedištem u Zagrebu, koja radi na principu delegata iz ogranaka i klubova, imamo i 8 ogranaka i 9 klubova – i to je današnje ustrojstvo Udruge. Najprije su Gibarčani osnovali zavičajnu udrugu sa sjedištem u Osijeku, pa odmah Kukujevčani sa sjedištem u Budimcima, Beščani su osnovali svoj klub, a sastaju se u Zagrebu, Požegi i Virovitici, Bjelovaru, Slankamenci također u Zagrebu, Virovitici i Osijeku, a Hrtkovčani imaju svoj klub »Gomolava« i sastaju se u Zagrebu i Kuli kod Požege. Petrovaradinci se sastaju svakoga ljeta u Oprisavcima u brodskom kraju, a klub Nikinčana svake godine u Novigradu Podravskom. Nedavno je osnovan i zavičajni klub Mitrovčana, dok zavičajni klub Zemunaca ne djeluje u okviru naše Udruge, isto kao i udruga Monoštoraca »Šokadija« čije je sjedište u Bilju. Od onih kojih ima dosta ovdje u Hrvatskoj, mislim da samo još Rumljani nemaju zavičajni klub.

HR: Što je to što je u Udruzi dobro urađeno, i ima li nešto što nije? Što je to što prema Vašem mišljenju još treba uraditi, tko je sve pomogao i na koje ste sve probleme nailazili u radu?

Udruga je i osnovana s ciljem da okupi, prvenstveno, sve prognane Hrvate, koji su tih godina svakodnevno napuštali svoj zavičaj, mislim tu na godine od 1991. do 1995, i dolazili u svoju matičnu domovinu, jedno vrijeme i po 50 obitelji dnevno, ljude od kojih su neki dolazili samo s vrećicama, neki s natovarenim kamionima, pa ne znate što je gore, jer kako strpati cijeli jedan život u jedan kamion, ljude koji su mijenjali imovinu na neviđeno, ljude koji su sve izgubili i bili prinuđeni život počinjati od početka. Pa sjetite se samo kada su protjerivani Gibarčani i Kukujevčani poslije Oluje, kolona ljudi samo s vrećicama izlazi iz autobusa na graničnom prijelazu u Miholjcu, i zahvaljujući samo ljudima dobre volje smještamo ih u školsku dvoranu za tjelesno, spavaju na strunjačama, jedu što im donesemo. Poslije smo ih uspjeli smjestiti privremeno u Okučanima i okolici, dok se ne snađu, dok ne zamijene svoje nekretnine.

Onda je trebalo osigurati papire, domovnice, osobne dokumente, pa svu potrebnu papirologiju da bi mogli uknjižiti svoje (zamijenjene) nekretnine, kako bi mogli postati građani Republike Hrvatske sa svim pravima i obvezama. To je zahtijevalo svakodnevno odlaženje u organe državne uprave, čekanje u redu, pisanje potrebnih zamolbi i slično, a znamo da imamo ljudi koji su već u godinama, narušenoga zdravlja, bez izvora prihoda – bila su to teška vremena. Tada je Zajednica imala vrlo važnu ulogu, tada su se naši ljudi obraćali svakodnevno, jer mnogi su ostali bez igdje ičega, a Zajednica je bila ta institucija koja im je davala nadu u bolje sutra.

Zatim, rekli smo da ćemo okupiti i sve Hrvate koji su iz Srijema bili protjerivani sustavno, sve ovo vrijeme, ljude koji su se već snašli u Hrvatskoj. Moram priznati da su ti ljudi vrlo mnogo pomogli, da su suosjećali s nama koji smo sada protjerani, da nisu štedjeli ni trud ni vrijeme, pa ni financijsku pomoć i koristim prigodu da im se zahvalim. Moram se zahvaliti na suradnji i mnogim državnim tijelima, posebice Ministarstvu unutarnjih poslova, Ministarstvu pravosuđa i uprave te Vladinom uredu za udruge. 

To je ono što je u Zajednici urađeno dobro, mogu reći i vrlo dobro, a da ne idem u širinu. Ima tu još puno toga, ali ako počnem to elaborirati, uzelo bi nam puno vremena, odnosno, puno prostora. Svakako, ima i ono što nismo doveli do kraja, ima i stvari koje nismo dobro odradili, pa pitajte.

HR: Da spomenemo još koju dobru? Sjećamo se onih prvih sjednica Skupštine Zajednice, koje su održavane u Domu Hrvatske vojske u Zvonimirovoj u Zagrebu, gdje smo se okupljali sa svih strana i uvijek smo znali napuniti prilično veliku dvoranu i sjećamo se onih suza radosnica…

Da, te su naše skupštine bile mjesto susretanja naših ljudi iz svih dijelova Srijema i Bačke. Oni su se raširili po svim krajevima Hrvatske, a znalo se okupiti i po 400, 500 ljudi, pa smo doista uvijek napunili dvoranu u Zvonimirovoj. Nije to ni čudo, jer to im je bila prigoda da se sretnu, da se vide, pa i po prvi puta nakon pet, šest pa i deset godina, pa onda nije ni čudo da je bilo i suza radosnica. Bila je to prigoda da popričaju o zavičaju, o svojim selima i gradovima, ataru, obitelji, da se pitaju za zdravlje i kako je tko prošao u svim tim zamjenama, u svoj toj nevolji. Tu se moglo prepustiti nostalgiji, pa su se suze za zavičajem miješale sa suzama radosnicama, što se ponovno sreću, što su ponovno zajedno. Mene i sada, kada odlazim na skupove naših zavičajnih klubova, ljudi pitaju, kada će opet biti skupština u Zagrebu i kada ćemo se ponovno okupiti. Skupština će biti u ožujku ove godine, a ja bih iskoristio priliku i zahvalio se Ministarstvu obrane RH i divnim ljudima u Domu HV u Zvonimirovoj, a napose i našem srijemskom i hrvatskom generalu Franji Feldiju.

 Rekao sam već, skupština će biti u ožujku, 25. ožujka 2006. godine i bit će izborna i svečana, jer govorit ćemo o 15. obljetnici osnutka naše Udruge, ali odmah moram reći da već za svibanj, ili eventualno za ljeto, planiramo veliki skup svih članova naše Udruge, svih Srijemaca, Bačvana i Banaćana, da li u dvorani Globus, gdje ima mjesta za sve ili ponovno možda u koncertnoj dvorani »Lisinski«, gdje bi nastupili naši folkloraši i tamburaši ali i eminentni glazbenici, gdje bi doveli čak i Zvonka Bogdana, nemojte me držati za riječ, jer to još nismo do kraja definirali.

No, osim ovih naših skupština i okupljanja na razini krovne udruge u Zagrebu, moram reći da imamo okupljanja i na razini ogranaka, a imamo ih osam, i vrlo živu aktivnost na razini zavičajnih udruga i klubova, a takvih imamo devet, tako da tijekom godine imamo česta okupljanja naših ljudi, bilo u Zagrebu, bilo na terenu diljem Hrvatske.

HR: Spomenuli ste »Lisinski«, pa smo se odmah sjetili onog divnog koncerta u »Lisinskom« potkraj prosinca 2002. godine, pod nazivom »Srijem Hrvatskoj«, kada su Srijemci i gosti napunili prelijepu koncertnu dvoranu, a na svečanoj je pozornici bilo više od 500 sudionika programa iz čitave Hrvatske, ali i iz čitavoga Srijema, od Šida do Rume i Gulubinaca, Hrtkovaca i Slankamena, Petrovaradina i Zemuna i Mitrovice, naravno.

Da, bio je to veličanstven skup Srijemaca i svih naših protjeranih Hrvata iz Vojvodine u velikoj dvorani »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu, i kao da danas gledam zadivljene poglede naših ljudi, jer neki su tada po prvi puta imali prigodu da vide, da uđu u jedno takvo zdanje kakvo je »Lisinski«. Bilo je tu i puno važnih gostiju, što je također ostavilo dojam na naše ljude, gosti su nam bili biskup msgr. Marin Srakić i pomoćni biskup msgr. Đuro Gašparović iz Biskupije đakovačke i srijemske, pomoćni biskup zagrebački msgr. Vlado Košić, naš Srijemac i predsjednik Hrvatskog sabora Zlatko Tomčić, te dopredsjednik Zdravko Tomac, naš saborski zastupnik i Srijemac iz Nijemaca Đuro Perica, savjetnik predsjednika Mesića Imra Agotić, načelnik Glavnog stožera HV Petar Stipetić, još dosta naših gostiju iz Zagreba pa i nama dragi gost, u to vrijeme predsjednik Skupštine Vojvodine Nenad Čanak. Puna dva sata smjenjivale su se folklorne skupine i tamburaški sastavi, stihovima su nas pozdravili Ivan Bonus i Branko Uvodić, a pjesmom prvi predsjednik Zajednice dr. Milan Bičanić. Moram priznati da nam je tu puno pomogao predsjednik Društva »Šokadija« u Zagrebu Martin Vuković, a sa Šokadijom i inače imamo dobru suradnju svih ovih godina, pa također koristim prigodu da im se zahvalim.

I kada već spominjem suradnju, moram zahvaliti i Uredu za prognanike pri Ministarstvu prometa i veza, Hrvatskoj matici umirovljenika, koja nam nesebično pomaže u posljednje vrijeme. Ostvarili smo i vrlo dobru suradnju s Udrugom umirovljenika iz Bosne i Hercegovine u Zagrebu, jer problemi su nam zajednički, pa u posljednje vrijeme i zajednički nastojimo riješiti ih. Zahvaljujem se i Hrvatskoj matici iseljenika, koja puno pomaže našima u Srijemu i cijeloj Vojvodini, i zahvaljujući njima naša HKUD imaju stalnu potporu, a posebice im omogućuju nastupe diljem Hrvatske, pa i izobrazbu kadrova za folklor i glazbu, očuvanje naše srijemske baštine i lijepih narodnih običaja.

Ne mogu a da ne spomenem suradnju s NK »Dinamo« u Zagrebu prije svega, jer je »dinamovac« u Srijemu značilo biti Hrvat, jer srijemski su Hrvati u 90 posto slučajeva bili dinamovci, a tek 10 posto hajdukovci, i biti »dinamovac« bilo je, ustvari, sinonim za hrvatstvo u Srijemu, pa kada nisi smio reći – ja sam Hrvat, bilo je dostatno reći ja sam »dinamovac«. Bezbroj je naših ljudi imalo ulogu povjerenika »Dinama« u Srijemu i »regrutiralo« nove i nove dinamovce, a kada smo došli ovdje, ljudi u NK su to znali prepoznati i prihvatili su nas kao svoje. Imali smo predivnu »plavu večer«, družili smo se s proslavljenim zvijezdama »Dinama« – Ćirom, Škorićem, Zambatom, Kranjčarom i drugima, a naši su ljudi bili ushićeni, prezadovoljni.

 Nemojte mi zamjeriti, ali kada već zahvaljujem svima koji nam pomažu i koji su zaslužni za naše uspjehe, zahvalio bih i svim dosadašnjim predsjednicima Udruge, počevši od Milana Bičanića, pa Ante Plivelića, Franje Orlovića, svim dosadašnjim dopredsjednicima – e, tih je puno pa ih ne mogu nabrajati, i svima koji su nastojali pridonijeti uspješnom radu i ukupnom boljitku naših ljudi u novim uvjetima. 

HR: Udruga je odmah po osnivanju ustanovila i izdavačku djelatnost, pa su tijekom godina tiskane mnoge publikacije i knjige, kalendari, a izlazi i glasilo Udruge pod nazivom »Zov Srijema«? 

Sigurno je da je to dobro, jer naši su ljudi već na samom početku isticali da je potrebno sve što se dešava zabilježiti, da se zna da smo bili tamo, jer oni koji su nas protjerali, sutra će biti spremni tvrditi da mi tamo nikada i nismo živjeli. Poticaj je došao od jednoga divnoga čovjeka i intelektualca Jurja Lončarevića – Đuke iz Srijemske Mitrovice i dr. Milana Bičanića koji je došao iz Kukujevaca, i upravo njihove dvije knjige su prve dvije knjige tiskane u našoj nakladi – »Moja Mitrovica« Jurja Lončarevića i »Srijem – krvavo krilo Hrvatske« dr. Bičanića. Nažalost, naš Đuka nas je vrlo rano napustio pa smo uspjeli tiskati još samo jednu njegovu knjigu, a poslije smo tiskali knjige Zlate Filjak Gvozdić, Ivana Bonusa, Ljubice Kolarić-Dumić, Vere Vranković-Miš i drugih autora, a osobno vjerujem da će toga biti još, jer mladi naraštaji pristižu. Glede izdavačke djelatnosti, moram reći da bi ona bila i plodnija, da je bilo izdašnijih sredstava, pa odmah moram izraziti zahvalnost ljudima koji su prepoznali tu našu ideju i pratili je financijski, a prije svega Anti Pliveliću, koji je bio sponzor svih naših dosadašnjih izdanja, ali i drugih naših aktivnosti.

Odmah po osnivanju Udruge nastala je potreba za izdavanjem glasila, pa smo se usuglasili da naš list, naše glasilo, sukladno našim mogućnostima, izlazi najmanje 4 puta godišnje i da se zove »Zov Srijema«, jer prvobitno je Udruga okupljala najviše srijemskih Hrvata, a i inače je najviše Srijemaca prognano za vrijeme Domovinskoga rata. Izuzev nekih problema glasilo izlazi kontinuirano, prati sve naše aktivnosti, bilježi naše želje i naša htijenja, strepnje i postignuća, život naših ljudi u Srijemu i Bačkoj, kulturna i druga zbivanja, gospodarske uspjehe i sportske rezultate i okupljanja naših umjetnika od riječi i pera, keramike i kista. Do sada je izišlo 48 brojeva »Zova Srijema«, 49. broj je već pripremljen, ali ga nismo tiskali pred Božić iz materijalnih razloga, a u pripremi je već i jubilarni 50. broj »Zova Srijema«, koji će ustvari biti spoj svih do sada tiskanih glasila.

 I kada već spominjem glasilo, pjesnike i književnike, dozvolite mi da spomenem i likovne umjetnike okupljene u ovoj našoj Udruzi, poput našeg generala Franje Feldija iz Srijemske Mitrovice, Barbare Močilac i Julijane Nilić iz Hrtkovaca, Ankice Fijale iz Slankamena, Ivana Mišića iz Srijemskih Karlovaca i drugih. Nastojat ćemo i ove godine organizirati likovnu koloniju u povodu 15. obljetnice naše Udruge.

HR: Govorili ste već i o sportu i sportskim natjecanjima. Što je to što je karakteristično za ovu Udrugu?

Svagdje gdje je druženje članova naše Udruge, bilo da je to u Zagrebu ili tamo gdje imamo naše ogranke ili naše zavičajne klubove, tu je i tamburica i pjesma šokačka, srijemska i bunjevačka, ali tu su i sportska nadmetanja, posebice u nogometu, malom nogometu i šahu. Hrtkovčani to rade u Kuli, Beščani u Požegi i Zagrebu, Slankamenci u Suhopolju i Zagrebu, Kukujevčani u Budimcima a Gibarčani u Osijeku, i uglavnom u ljetnim mjesecima. Koliko je meni poznato, jedino Gibarčani imaju registriran nogometni klub pod nazivom »Gibarac 95.« Natječe se u II. županijskoj ligi Osijek i bilježi vrlo dobre rezultate, pa je i sada negdje pri vrhu prvenstvene tablice, a dosta naših zavičajnih klubova sudjeluje u svojim sredinama na prigodnim turnirima u malom nogometu.

Jedan takav turnir održan je u Budimcima ovoga ljeta, gdje su Kukujevčani obilježili 10. obljetnicu masovnoga progonstva i gdje su priredili veličanstvenu svečanost, a okupilo se i do 700, 800 protjeranih Kujkujevčana i drugih Srijemaca iz svih krajeva Lijepe naše.

HR: Srijemci su uvijek bili i dobri vjernici, u svim selima i gradovima diljem Srijema katoličke su crkve građene još u vrijeme prije Turaka, pa je Crkva Marijina uznesenja u Moroviću sagrađena početkom 13. stoljeća, Kukujevci su imali župu 1278. godine, a u Gibarcu i Maloj Vašici postojale su župe još 1302. godine. Crkva je oduvijek bila stožer okupljanja Hrvata u Srijemu, pa i dandanas, kada je broj Hrvata u Srijemu prepolovljen?

Potpuno ste u pravu. Srijemski su Hrvati oduvijek bili odani svojoj katoličkoj vjeri i euharistijska slavlja u Srijemu uvijek su bila posjećena. I dandanas odlazim u Bešku, naši Beščani dolaze ovamo, crkva je uvijek puna i naš župnik vlč. Božidar Lusavec je uvijek radostan kada nas vidi okupljene na svetoj misi, i ovdje u Svetoj Klari, i u Požegi, i u Virovitici, pa i u Beški.

 Moram se pohvaliti da su naši Srijemci i ovdje u Hrvatskoj inicirali izgradnju crkava tamo gdje ih do sada nije bilo, i to već svojim dolaskom 1995. godine. Tako je na poticaj Gibarčana sagrađena Crkva sv. Ivana Nepomuka u Poganovcima, a blagoslovio ju je msgr. Marin Srakić u jesen 2000. godine, na poticaj mještana Kukujevaca sagrađena je Crkva Presvetog Trojstva u Budimcima, a nedavno je msgr. Marin Srakić blagoslovio Crkvu Svih svetih Srijemskih mučenika u Ivanovu u Općini Viljevo. U tijeku je gradnja nove Crkve sv. Petra u Kuli, na poticaj prognanih Hrtkovčana i mislim da i to nije sve.

HR: Ispast će da se samo hvalimo, ima li i nešto što nije dovedeno do kraja, što nije dobro urađeno?

Ima, svakako da ima, ali znajte da smo mi poduzeli sve što smo mogli, ali neke stvari ne ovise o našoj moći. Pitanje umirovljenika naš je veliki problem, posebice nakon potpisivanja Ugovora sa Srbijom i Crnom Gorom. Vidite, mi smo na to upozoravali još puno prije, još kada je Mate Granić kao ministar vanjskih poslova inicirao potpisivanje sporazuma o socijalnom i mirovinskom osiguranju, upozoravali smo na to u Saboru, pa i poslije, kada je predsjednik Sabora bio naš Srijemac Zlatko Tomčić, govorili smo što će nas snaći kada Ugovor bude ratificiran i kada se počne primjenjivati. Kada je on stupio na snagu 1. svibnja 2003. godine, mi smo kucali na sva vrata, od predsjednika Sabora, posebice kada je na tu dužnost došao ponovno naš Srijemac, barem podrijetlom, Vladimir Šeks, bili smo kod predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, kod premijera Ive Sanadera, molili ih da pomognu našim umirovljenicima, kojih ima tek nešto više od 4 tisuće, no, osim obećanja, nismo postigli ništa više. A naši su umirovljenici dovedeni na prosjački štap, posebice nakon početka primjene, kada mnogi mjesecima nisu dobili niti kune, jer Hrvatska je automatizmom obustavila svaku daljnju isplatu, a u Srbiji mirovine inače kasne, tako da su ti jadni ljudi ostali bez ikakvoga izvora prihoda. Još gore su prošli kada je novac ipak počeo stizati, jer ionako »tanki« iznosi bili su prepolovljeni, pa naši ljudi i danas primaju ekvivalent od nekih 30-40 eura, eventualno 100-120 eura, a s takvom se mirovinom ovdje ne može živjeti.

To su žalosne činjenice, na koje smo mi odavno upozoravali, obilazili sve moguće institucije i odgovorne ljude, i na žalost, ništa. Istina, premijer nam je Sanader čvrsto obećao da će naći način i rješenje za naš problem, no, do sada ništa. Uspostavili smo vrlo dobar odnos sa Strankom umirovljenika, ali i oni su nemoćni, a mi ne tražimo ništa više, nego da se naš prijedlog amandmana usvoji u Saboru, koji kaže da Republika Hrvatska preuzme na sebe obvezu isplate mirovina svojim građanima, a naši umirovljenici to jesu, dakle, da se vrati na stanje od prije 1. svibnja 2003. godine i primjene odredaba Ugovora sa Srbijom i Crnom Gorom, ali i ništa manje.

I moram još reći, mada nerado, ako budemo na to primorani, podnijet ćemo i tužbu protiv Republike Hrvatske, a ako i to ne pomogne, pozvat ćemo sve naše umirovljenike na miran i dostojanstven prosvjed na Markov trg. Ja sam stekao dojam da se naš problem želi riješiti, ali mora se znati, da tim našim umirovljenicima svaki dan znači mnogo, jer ovakvo stanje je za njih pogibeljno, ljudi su u godinama, ljudi umiru, a ne traže ništa što nije legalno i legitimno, već samo ono što su svojim radom ostvarili tada u zajedničkoj državi.

HR: I na kraju, odlazite li u Srijem, odlazite li u Bešku?

Odlazim, istina ne često, ali odlazim. Odemo za blagdan Svih svetih na groblje, obiđemo rodbinu i prijatelje, ali pravo da Vam kažem, imam suprugu i troje djece, ja sam već navikao ovdje u Zagrebu. Osobno mislim, da se većina našega svijeta ovdje snašla i da nam je ovdje bolje a posebice za djecu, mogu završavati fakultete, mogu se zapošljavati. Ja znam da je mnogima žao onoga što su ostavili, ali kada se okrenu oko sebe, kada podvuku crtu, vidjet će da je i za njih bolje.

Čitao sam da je zadnjih tjedana bilo problema u Beški, da su Hrvate i Mađare ispitivali i privodili glede potpisivanja peticije za promjenu aktualne vlasti, i nije mi jasno da demokracija još nije došla do naše Beške i da se tamo još i danas ljudima uskraćuju elementarna demokratska prava.