Starinska paorska kola, u Sonti zvana vatrena kola, danas su rijetkost. Drže ih i održavaju danas u selu rijetki konjogojci, zaljubljenici u konjarstvo i staru šokačku tradiciju. Vatrena kola izrađivali su kolari, uz pomoć kovača i trakslera (drvotokar, prim. a.). Kolari su izrađivali i sastavljali drvene dijelove. Tako sastavljena kola nosili bi kod kovača na okivanje, nakon čega bi traksleri strugali glave za okove, ukrase i šare. Na izradi novih kola najteži dio posla bi obavili, ali i najviše zaradili kovači. Njima bi pripalo dvije trećine iznosa od prodanih kola, uz obvezu da ih prevezu do kupca. Za cjelokupnu izradu jednih kola trebalo je po nekoliko sedmica teškoga rada. Prije šezdesetak godina, kad je i snimljena ova fotografija, u Sonti je egzistiralo osam kolarskih radiona. Fotografija svadbarski okićenih novih vatrenih kola čuva sjećanja u obiteljskom albumu sina posljednjeg sonćansklog kolara Ivana Mihaljeva, Stevana. Pored albuma, u kući Stevana i Anđelke Mihaljev i danas postoji radiona pokojnog Ivana, s uredno posloženim alatima i pomagalima za drvodjeljske poslove. »Prostora u kući imamo dovoljno, tako da ću očevu radionu čuvati i održavati dok sam živ. Neka svjedoči o davno prošlim vremenima i o poslu koji je othranio našu obitelj. Sjećam se i očevih priča o zanatu kojega je neizmjerno volio. Znam da je cijeloga života žalio za vremenima kad su se izrađivala nova i revitalizirala stara vatrena kola. Na izučavanje zanata kolara krenuo je nakon svršenog šestog razreda. Šegrtovao je kod brata Antuna, koji je već imao uhodanu kolarsku radionu. Radilo se naporno, od zore do mraka. Teorijski dio izučavao je u sonćanskom odjeljenu trogodišnje strukovne škole, četvrtkom i subotom u večernjim satima, te nedjeljom prije podne, kako se ne bi krnjilo radno vrijeme. Nakon šegrtovanja i položenog teorijskog dijela, dobilo bi se zvanje majstorskog pomoćnika. U naredne četiri godine, sa statusom kalfe, otac je radio kod nekoliko majstora u struci, a potom je, kao svršeni majstor – kolar, radio prvo s bratom, a potom i samostalno«, priča Stevan. Kolari su izrađivali drvene dijelove za zaprežna kola: trapove, lojtre, lijevče i šaraglje, tj. dijelove za siguran prijevoz raznovrsnog tereta, te za upravljanje kolima. Osobito zahtjevni za izradu bili su kotači. Svaki dio trebalo je vlastitim rukama, alatima i pomagalima izraditi, pa se ubrajaju u samostalne zanatske proizvode. Kako su kola izrađivana dosta primitivnim alatima, pri izradi kotača do punog izražaja je dolazilo pučko, iskustveno poimanje tehnike. S velikom točnošću trebalo je izračunati unutarnju i vanjsku mjeru opsega kotača, po krugu koji je ucrtan uz pomoć olovke i konopa, a potom uraditi paoke, noseće elemene na kojima počiva funkcionalnost kola. Za izradu kola najviše su se rabili jasen, brijest i bagrem. Izuzev kola, kolari su izrađivali i dodatnu opremu, uključujući jarmove za volovsku vuču, tragače i kolica za prenošenje manjih tereta u kući. Za drvene plugove pravili su gredelje na koje je pričvršćivana željezna glava s raonikom. Pravili su i okvire za drljače u koje su ugrađivani željezni klinovi. Najčešće su radili po porudžbini, a kasnije, kad su se vatrena kola sve više povlačila iz uporabe pod najezdom špeditera, mnogi od njih su svoje proizvode iznosili na prodaju po sajmovima i tržnicama. »Iako je neizmjerno volio izradu novih kola, otac se, sukladno vremenima novih tehnologija, koja su neumitno gutala još jedan od starih zanata, preorijentirao na ostale drvodjeljske poslove. Uz dobre alatke i pomagala koje je imao, u obradi drveta za njega nije bilo tajni. Tržnice i sajmovi ga nisu privlačili, radio je isključivo po porudžbini.  Po Sonti, ali i po okolnim selima, izgradio je mnoge drvene čardake za smještaj kukuruza u klipu, revitalizirao dosta ambara, a u mnogim sonćanskim domovima i danas postoje sjekire i povrtlarske alatke za koje je izradio drvena držala«, završava priču Stevan Mihaljev.
Ivan Andrašić