Arhiv tekstova

Svakodnevni okvir događanja u Kasini odvijao se uz čašu ili dvije pića, novine, poneku knjigu, društvene igre (domino, karte) uz razgovor o temama od interesa za članstvo. Novi vidovi razonode uvedeni su u Kasinu tek sa dolaskom spomenute skupine mlađih intelektualaca i izgradnjom vlastitog doma. Na sjednici odbora 25. ožujka 1905. godine prihvaćen je prijedlog Bene Sudarevića i mlađih članova da se izgradi kuglana ispod natkrivenog prostora ulazne kapije. Konzervativizam i otpor starijih članova ogledao se u odluci da Kasina ne sudjeluje svojim sredstvima u izgradnji kuglane, već su mlađi članovi uložili svoj novac, koji će im biti vraćen tek naplaćivanjem kuglanja. Prijedlog Babijana Malagurskog da se kupi stol za biljar, iznesen na sjednici odbora 15. rujna 1907. godine, već je bio bolje sreće te ga je čitava Kasina podržala i ubrzo ostvarila.

Lošije sreće je prošao prijedlog, iznesen na godišnjoj skupštini 1. siječnja 1905. godine, da se prostorije Pučke kasine osvijetle električnom rasvjetom. Iako je već 10 godina u Subotici postojala električna energija konzervativna struja članstva nije prihvatila napredak. Umjesto postojećih petrolejki kupljene su plinske lampe. Tadašnji mlađi članovi Kasine bili su već vremešni kada je 1919. godine konačno riješeno da prostorije Kasine obasja svjetlost električnih žarulja. Sličnu sudbinu imao je prijedlog da Kasina kupi radio, koja je realizirana tek 1926. godine.

RIJETKI INCIDENTI: Uglavnom harmoničnu atmosferu remetili su rijetki incidenti. Tako je 24. veljače 1903. godine osuđen postupak Antuna Kuntića i Feliksa Bogešića koji su se tijekom igranja karata žestoko posvađali, a zatim, još žešće potukli. Na istoj je sjednici osuđen postupak Filipa Malagurskog koji je, također prilikom kartanja strašno psovao i vrijeđao Karla Perčića. Među ove rijetke nemile događaje spada i isključivanje iz članstva Kasine Albe Prćića (Šiljinog). On je duže vremena ispitivao članove Kasine o cijenama kupoprodajnih ugovora nekretnina i ako se nisu slagali sa cijenama zapisanim u ugovoru prijavljivao takve slučajeve gradskoj poreskoj upravi. U obrazloženju Prćićevog isključenja stajala je činjenica da prisutni članovi u njegovom prisustvu ne smiju slobodno razgovarati.*

Uz svakodnevna događanja, nekoliko puta tijekom godine Kasina je za članstvo priređivala društvene večere. Svake je godine na dan svetog Istvána održavana večera članova Pučke kasine, najčešće zajedno sa članovima Građanske čitaonice. Društvene večere su se priređivale na Oce, Materice, povodom pokladnih svečanosti, u čast novog vina, svinjokolja i u sličnim prilikama. Društvene večere su započinjale zdravicama, kojih je uvijek bilo nekoliko, nastavljane jelom, najčešće paprikašem ili gulašom, a završavane muzikom tamburaša ili gajdaša, i uvijek uz puno vina. 

Knji`ni­ca

Zbog značaja knjižnice bila je izdvojena zasebna prostorija i u vrijeme dok je Kasina bila u iznajmljenom stanu, a i kasnije, u vlastitom domu. U toj je prostoriji od članstva zahtijevana tišina, a bilo je zabranjeno konzumiranje alkoholnih pića. 

KNJIGE I TISAK: Tijekom čitavog razdoblja vidljiva je zainteresiranost članstva za tisak, koji se mogao čitati u Kasini. Popis novina i časopisa pretplaćenih za 1903. godinu svjedoči o raznovrsnoj ponudi u kojoj dominiraju politički listovi. U knjižnici Pučke kasine te su se godine mogli naći sljedeći: Dubrovnik, Obzor, Domaći svit, Lav Hart, Narodne novine, Vasárnapi Ujság, Budapesti Ujság, Magyarország, Za novo stoliće, Bácskai Ellenör, Szabadka es Vidéke, Néppart, Pučki list, Neven. Ukupna svota izdvojena za tisak je 1903. godine iznosila 203,40 kruna, što je bio ekvivalent za dvije mjesečne plaće učitelja. S obzirom na značajan postotak nepismenih članova, obrazovna funkcija Kasine je bila velika. Tako na sjednici odbora 2. lipnja 1907. godine »Mijo Mandić pridloži da se učeni mladići zamole da drže čitanja o važnijim poučnim i naše ljude zanimajućim pitanjima«.

Knjige u knjižnici bile su manje značajna stvar. Nemamo podatke koliko ih je bilo, ali su s vremena na vrijeme izdvajana skromna sredstva za njihovu kupovinu. Širu zainteresiranost izazvali su jedino atlasi, kojih je 1895. godine kupljeno dva primjerka. Tijekom 1893. godine kupljen je Hrvatsko-madžarski i Madžarsko-hrvatski rječnik. Godišnja izvješća knjižničara otkrivaju slabu zainteresiranost članstva za knjige. U 1903. godini rabljeno je 58 naslova, 1904.– 26, 1905. – 36, 1906. – 27, 1907. – 33, 1909. – 30, 1910. – 24. Zabilježeni su i rijetki slučajevi, kao onaj na sjednici odbora 15. rujna 1907. godine, kada je Mijo Mandić predložio da se od prihoda preostalog od društvene večere na dan sv. Istvána kupe knjige, za što ostalo članstvo nije imalo razumijevanja.

Popis preostalih aktivnosti na polju kulture nije pretjerano impresivan. Tiskana je knjižica preljskih pjesama 1893. godine, zatim statut Kasine, slikar Petar Buljovčić je za 30 forinti naslikao portret Ambrozija Šarčevića 1900. godine, a naredne godine Antun Bačić je naslikao portret Petra Preradovića. Subotički franjevci su 1902. godine potpomognuti sa 20 kruna za kupovinu orgulja, postojala je inicijativa da se izradi zastava Kasine, ali nije poznato je li ona i realizirana. Ovaj skroman niz aktivnosti na planu kulture završava se 1912. godinom izdavanjem dozvole Pjevačkom društvu bunjevačke zanatlijske i trgovačke omladine da dva puta tjedno, od 20 do 22 sata koristi prostorije Kasine za svoje probe.

PRVO PRELO: Od prvih dana siječnja pa do prve polovice veljače društveni život u Subotici bio je neobično živ. To je bilo vrijeme kad je najveći dio stanovništva koji se bavio poljoprivredom bio manje uposlen, te mu je preticalo vremena i za zabavu. Tada su sva društva priređivala balove, Besede sa igrankom ili manifestacije drugog naziva, ali istog sadržaja. Među tih desetak priredbi u gradu najposjećenije je bilo Veliko prelo Pučke kasine. Izraslo iz kućne tradicije da se zimi organiziraju prela, u kojima bi se okupljali prijatelji ili rođaci iz nekoliko porodica, Veliko prelo je izraslo u manifestaciju znanu daleko od Subotice.

Prvo Prelo je organizirano samo dva mjeseca po osnivanju Kasine, 2. veljače 1879. godine. Na zaprepaštenje nenaviknute subotičke javnosti, u zakupljenim dvoranama hotela »K varoši Pešti« okupilo se preko 1000 posjetitelja. Bio je to bal običnog, »malog«, stanovnika grada. Kasnije, tisak je zabilježio da su od »gospode prisutni bili samo Ago i Lazar Mamužić, Boza Šarčević i Stipan Antunović«.* Već narednih godina na Prelu će zbog njegove važnosti u društvenom života grada biti prisutna cjelokupna elita subotičkog društva. Zbog njih će biti uveden običaj naročitih »poštovatelja« Prela, koji su odanost izražavali dvostrukom, trostrukom, peterostrukom cijenom ulaznice, znajući da će na taj način njihovo ime biti objavljeno u novinama. Iza svega su se, najčešće, krili neki drugi interesi. 

Prelo se tradicionalno održavalo svake godine istog dana, 2. veljače, na Marin-dan. Zabilježeno je samo nekoliko izuzetaka: kada je u cijeloj državi bila žalost zbog smrti prijestolonasljednika Rudolfa, kao i u svim onim godinama kada je 2. veljače padao u petak, »jer se Bunjevci kao kršćani petkom ne vesele«.

Tijekom godina program na Prelu nije pretrpio značajnije izmjene. To je bila obična narodna zabava. Počinjala je pjesmom, često originalnom, pisanom za tu priliku. Tu su nastale mnoge pjesme za koje se danas smatra da su »narodne«. Iza te pjesme sledio je niz 10 do 12 narodnih kola prekidan negdje od ponoći na jedan sat, kako bi se igrači i tamburaši odmorili. Sve se završavalo u ranim jutarnjim satima. Samo na jubilarnom 25. prelu održan je svečani govor. To je bio jedini pokušaj da se u sadržaj Prela uvedu novi sadržaji.

CRNI FRAKOVI I LAKIRANE CIPELE: Redovita novinska izvješća sa Prela svjedoče, na posredan način, preko odjeće posjetitelja zabave, o prodoru građanskih ideja među tradicionalne slojeve bunjevačkog stanovništva. Tako izvještač sa drugog Prela piše da je ono »bilo interesantno za one koji ovdašnju narodnu noš-nju i narodne plesove ne poznaju«.* Sedam godina kasnije situacija je već izmijenjena, jer se pišući o Prelu novinar konzervativnog »Nevena« obratio djevojkama kojima »preporučujemo da narodnu nošnju prigrle i da je neguju, a da se ne glupiraju kojekakvim pomodnim odelom, koje im nije svojstveno«.* Prodor novog, modernog načina odijevanja nije se mogao zaustaviti novinskim apelima, te je sljedeće godine zabilježeno da »naša ženska mladež hrli za modom i ostavlja svojeručno rađeno lepo narodno odelo«.* Početkom 20. stoljeća narodna nošnja je bila potpuno potisnuta kod posjetitelja Prela. Opću pozornost izazvala je djevojka koja se 1904. godine pojavila u narodnoj nošnji. »I sto puta hvala Bogu, što se narod prestao da ovako rasipno troši na odelo, pa ovaj slučaj možemo kao jedini zabeležiti sa Prela«, primijetio je novinar »Nevena«.* U godinama pred Prvi svjetski rat odijelo muških posjetitelja Prela činili su »crni frakovi, halbcilindri, lakirane cipele«.*

Pucnji u Sarajevu 1914. godine i četiri godine svjetske klaonice donijeli su Subotici novi položaj. U novoj državi našla se na periferiji, ali ne samo po zemljopisnom položaju, nego i po mnogim drugim pokazateljima. Članstvo Kasine idućih desetljeća bit će obuzeto nacionalnim trvenjima i politikom. Godine nakon Drugog svjetskog rata donijele su zabranu rada Pučke kasine, kao nepotrebne i »društveno štetne« i hrvatske institucije. Nastala je velika praznina u društvenom životu subotičkih Bunjevaca.