Arhiv tekstova

Od zidara do tišljera

Stavljanjem salaša pod krov najkritičniji dio poslova bio je obavljen. Nikakva ljetna nepogoda, praćena velikom količinom oborina, nije više mogla iznenaditi domaćina i nanijeti objektu u gradnji štete s dugoročnim posljedicama. Za razliku od kuća u selu, za dalju gradnju salašari obično nisu angažirali dodatne majstore. Kako su njihove nastambe bile izdvojene i na osami, salašarska sirotinja ih nije imala s kim uspoređivati, pa su i domaćice bile zadovoljne ukoliko više ne bi bilo zamjetnih troškova. Svima je bila bitnija funkcionalnost nego pretjerana ljepota.

Zidarski poslovi 

Salaš pripremljen za zidarske poslove imao je svoju konačnu formu, samo je tražio posljednju šminku, posljednje dotjerivanje i ispravak onoga što je, eventualno, u prethodnoj fazi radova propušteno. Prvi korak u zidarskim poslovima bio je vezan za ugradnju štokova, odnosno osnova za vrata i prozore. Ovisno o dimenzijama pripremljene građe, trokutasti otvori u zidovima, ranije ostavljeni za vrata i prozore, tesanjem velikim sjekirama oblikovali bi se na potrebne pravokutnike. Netko od bliske rodbine, vičan toj vrsti posla, uz pomoć priprostih pomagala, uglavio bi ih u izrađene otvore uz pomoć drvenih kajli. Neizbježne šupljine ispunio bi pripremljenim blatom, kojim bi fino obradio i spoj štoka sa zidovima. Kasnije bi rođak vičan drvodjeljstvu, često i sam domaćin, grubim tesanjem izradio krila od vrata. Na većini najstarijih salaša vrata su bila dvodijelna, ali ne po okomici nego u razini polovice krila po horizontali. Kod tako urađenih vrata ljeti bi se otvarao gornji dio radi zračenja, a ispred vrata bi se okačila firanga radi kolike-tolike zaštite od kukaca. Donji dio ostajao bi zatvoren, kako u kuću ne bi ulazili psi i mačke. Za završnicu bi ostajalo mazanje i ličenje. Vanjski izgled dotjerivao bi se mazanjem. Na salašima bi taj dio posla uradila šira obitelj domaćina. Tom poslu bile su vične i pojedine starije žene tako da nije bilo potrebe za izlaganje troškovima angažiranja majstora. Blato za mazanje domaćin bi pripremio u dvorištu, u za tu namjenu iskopanoj, obično kružnoj rupi. Dovezla bi se potrebna količina glinovite zemlje i žitne pljeve. Uz postupno kvašenje ova smješa bi se umijesila, najbolje gaženjem bosim nogama. U tom dijelu posla djeca su zdušno pomagala, a ukoliko bi bilo više pari nogu, blato bi se kvalitetnije umijesilo. Valjalo je da prenoći i sutradan, ukoliko bi bilo potrebe, uz dodatak vode bi se premijesilo, kako bi se lakše razmazivalo. Vični poslu blatom bi oblijepili zidove, a ukoliko nisu imali potrebnih pomagala, kvasili bi otvorene dlanove i njima blato ravnali koliko god bi to bilo moguće. Oko malih neravnina nije bilo sekiracije, jer, na koncu će sve pokriti vapno. Istim postupkom zidovi bi se mazali i s unutarnje strane i tako je sve bilo pripremljeno za ličenje. 

Ličenje

Ličenje salaša bio je isključivo ženski posao. Domaćin bi jedino morao pribaviti vapno. Tada u prodaji nije bilo ničega od današnjih raznoraznih vrsta boja, đribaviti se moglo samo živo vapno, koje bi se moralo zagasiti kod kuće. Kako živo vapno razjeda i nadražuje kožu, sluznice dišnih organa i oči, a s vodom burno reagira razvijajući temperaturu do 150 stupnjeva, moralo se strogo voditi računa o vlastitoj zaštiti, a djeci se nije dopuštao pristup. Vapno bi se parilo u dvorištu, u iskopanoj pravokutnoj jami. Jama bi se napunila određenom količinom živoga vapna, u koje bi se dolijevala potrebna količina vode. Vapno se na taj način postupno raspada i gasi, razvijajući navedenu temperaturu, zbog čega je neophodno neprekidno miješanje. Gašeno vapno je bijelo poput snijega. Vanjski zidovi salaša prvo bi se žbukali. Žene bi u svoje posude uzimale potrebnu količinu gašenoga vapna, po napucima one koja bi vodila posao dodavale određenu količinu bijeloga pijeska i vode i uz puno miješanja pripremile smješu za nanošenje prvoga sloja na blatom omazane zidove. Smješa je trebala biti dosta gusta, a na omazane zidove nanosila se perajicama od svinjske dlake, kupljenim kod tadašnjih majstora četkara. Već nakon sušenja toga prvoga sloja zidovi su dobijali sivkasto-bijelu boju, a zrnca umiješanoga pijeska povezivala bi blato i vapno i popunjavala bi svaku pukotinu nastalu sušenjem blata. Ukoliko bi po ocjeni žene koja bi vodila posao bilo potrebno, proces žbukanja bi se ponavljao. Čim bi se žbuka osušila, žene bi pristupile ličenju. Za ličenje bi se samo čistom vodom razrijedilo gašeno vapno i to za prvi sloj gušće, za drugi sloj rjeđe. Perajice bi se dobro oprale od žbukanja, kako se u dlakama ne bi zadržalo niti zrnce pijeska. Prvi, gusti sloj, nanosio bi se uz puno trljanja polukružnim pokretima. Bilo je poželjno i da u ličenju sudjeluje više žena. Nije se smjelo dopustiti potpuno neravnomjerno sušenje oličenih zidova. Nakon sušenja, nanosio bi se drugi, završni sloj, a posljednji, završni dio posla, potkrečavanje, obično bi bio rezerviran za djevojke. Donji dio zida ne bi se oličio do samog tla, kako se za perajicu ne bi nahvatala zemlja i tako upropastila sav trud. Potkrečavalo bi se perajičicom kratkog drška, tako što bi djevojka prvo popravila donji rub zida, a onda bi i po tlu uz zid vapnenom smješom povlačila crtu širine perajičice. Tako oličeni salaši bljesnuli bi u svoj ljepoti svoje djevičanske bjeline, na ponos i diku svojih salašara. 

Tišljerski poslovi

Nisu svi salašari u obitelji ili među prijateljima imali ljude vične tišljerskim poslovima, pa su morali razmišljati o pribavljanju ili izradi pokućstva. Onim najsiromašnijim, ni roditelji nisu bili u stanju pomoći, pa su bili prinuđeni angažirati tišljere. Ovi majstori izrađivali su ne samo pokućstvo nego i sve predmete od drveta potrebne svakom kućanstvu. Po dogovoru s poručiteljem, ukoliko bi bila u pitanju potpuno nova obitelj, koja tek počinje zajednički život na salašu, tišljer bi se, osim osnovnoga pokućstva, primio izrade potrepština za kuhinju, poput sinije i kaglije, kuhača, negdje čak i drvenih žlica i ostaloga, a isto tako i ponešto od drvenih alatki potrebnih u povrtlarstvu, ratarstvu i preradi paorskih proizvoda. Stoga su imali posla kroz cijelu godinu. Pokućstvo koje se tada rabilo bilo je vrlo jednostavne izrade, pomalo grubo, sukladno mogućnostima koje je pružala najprostija tehnologija izrade. Za pridnju sobu obično su se radila dva kreveta, stol i dvije klupe, ukoliko bi bilo prostora, još i šifonjer. Za kujnu s otvorenim ognjištem, izradilo bi se nekoliko najjednostavnijih polica, koje su tvorile grubo obrađena daska i dva duga klina ukucana u zidove. Za sobicu su izrađivali krevetac, šifonjer, škrinju za djevojačku opremu, stol i dvije do četiri hoklice. Od grubo obrađenih dasaka majstor bi krojio dijelove, pojedine elemente spajao bi u lastin rep, a spojeve lijepio tutkalom. Izrađeno pokućstvo bojilo bi se uljanom bojom, obično nekom od nijansi zelene ili smeđe. Svi dijelovi bili su od pune daske, nisu još bile poznate razne iverice, medijapani i slično. I tišljeri su često svoj majstoršag naplaćivali u ratarskim, stočarskim ili povrtlarskim proizvodima, a znao bi se s mušterijom sporazumjeti i da mu ovaj, umjesto plaćanja usluga, dođe nekoliko dana u kopnju ili berbu kukuruza, ili još bolje, ukoliko je imao konje i kola, da mu obrani kukuruz odveze s njive u kuću. Nakon završetka tišljerskih poslova salaš bi, konačno, bio spreman za useljenje. No, to nije značilo da domaćin može biti bezbrižan. Nakon useljenja, čekali su ga mnogi poslovi na okućnici. Tadašnje salašare njihova sirotinja je natjerala na učenje mnogih vještina, prenošenih s koljena na koljeno, odnosno učenje od očeva još od djetinjih godina. Vremenom bi se potpuno izvještili glede obrade drveta, iznalaženja i uporabe mnogih prirodnih materijala poput trske, stupova, motaka, kolja, pruta, simenjače, rogozine, kukuruzovine, pa bi skoro sve poslove na okućnici obavili sami. Isto tako, sve potrebne materijale imali su u neposrednoj okolici salaša tako da daljih troškova ne bi imali. Jedino, ukoliko bi mu jednoga dana materijalno stanje dopustilo, svaki salašar je i budan sanjao kako će pozvati majstora i na okućnici svojega salaša iskopati bunar. 
Ivan Andrašić