Arhiv tekstova

Nakon sjednice Predsjedništva i Vijeća Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, održane u Subotici 20. siječnja, stranka je izdala priopćenje u kojemu se, između ostalog, kaže: 

»Iz neslužbenih izvora saznali smo da je Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu uputilo Tajništvu za propise, upravu i nacionalne manjine uputilo zahtjev radi davanja mišljenja o uvođenju ‘bunjevačkog jezika s elementima nacionalne kulture’, kao jednog od izbornih nastavnih predmeta, od kojega će ovisiti i sudbina ove inicijative.

Veoma smo nelagodno iznenađeni da se odlučivanje o ovako važnome pitanju radi netransparentno, prije svega imajući u vidu da svoje mjesto u Tajništvu imaju i predstavnici bunjevačkih Hrvata, ali istodobno i izvan bilo kakve javne rasprave koja bi trebala imati ne samo širinu, dakle uključenost velikoga broja zainteresiranih, nego i najeminentnije stručnjake, osobito filologe i jezikoslovce.

U odsustvu takvoga pristupa, prijeti opasnost da se kroz inicijativu za uvođenje jednoga do sada nepoznatoga jezika putem njegova izdvajanja iz hrvatskoga jezika, čiji je on dijalekt – što je nedvojbeno izražavaju ne samo hrvatski nego i najeminentniji srpski jezikoslovci (npr. akademik Pavle Ivić), zapravo radi proaktivna državna potpora podjeli jednoga ogranka hrvatskoga naroda (Bunjevaca) u Vojvodini – čiji dijelovi žive ne samo u sjevernoj Bačkoj, već prije svega u Dalmaciji, zapadnoj Hercegovini i Bosni, Lici, Gorskome kotaru, Hrvatskome primorju, u južnim dijelovima Republike Mađarske te široj okolici Budimpešte u nastojanju da se ono oblikuje kao zasebna i samostalna, čak nacionalna skupina.

Ovakve aktivnosti državnih tijela, kojima se želi umjetnim putem od jednog regionalnoga govora načiniti službeni jezik protivne su brojnim međunarodnim ili domaćim propisima, a prije svega nedavno i u nas ratificiranoj Europskoj povelji o regionalnim jezicima i jezicima manjina koja u članku 1. izričito kaže da »regionalni ili jezici manjina« nisu dijalekti te osobito njezinome članku 3. i izjavom Srbije i Crne Gore koje je instrumentu ratifikacije izričito navela na kojih se 10 regionalnih ili manjinskih jezika odnosi ova Povelja (a to su albanski, bosanski, bugarski, mađarski, romski, rumunjski, rusinski, slovački, ukrajinski i hrvatski jezik!) te dakle nije naveden fantomski bunjevački jezik čije se uvođenje traži u nastavu (članak 3. Europske povelje u privitku).«

IKAVICA NIJE BAČKA SPECIFIČNOST: Rukovodstvo DSHV-a u priopćenju dodaje kako ovo pitanje nije samo političko-pravno već stručno pitanje. 

 »Ikavica nije osobitost samo skupine od dvadesetak tisuća ljudi iz sjevera Bačke, koji iz materijalnoga ili političkoga probitka, straha ili neznanja, drže da je ikavica njihova jedinstvena specifičnost. Mjesni govor bačkih Bunjevaca pripada štakavskom poddijalektu novoštokavskog ikavskog dijalekta, a tim se dijalektom, osim u Bačkoj, govori još u Dalmaciji, Primorju, Lici, zapadnoj Hercegovini, srednjoj Bosni, u manjim oazama i u Slavoniji, Istri, sjevernoj Bosni te južnotalijanskoj pokrajini Molise. Njime govori više Hrvata nego ijednim drugim dijalektom, a golemu većinu njegovih govornika čine upravo Hrvati te je stoga riječ o najraširenijem hrvatskome dijalektu uopće.« 

INTEGRALNI DIO HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI: Književnost bačkih Bunjevaca od svojih je početaka integralni dio razvojnih tendencija hrvatske književnosti, a njezin je jezik s obzirom na grafiju, pravopis, leksik, nazivlje, morfološka i sintaktička obilježja te najfrekventnije načine stilizacije hrvatski. Hrvatski je ostao i u onim tekstovima u kojima se, nakon prihvaćanja jekavice za osnovicu književnog jezika, i dalje ustrajalo na ikavici, jer su takva regionalno obojena stajališta bila široko zastupljena i među Hrvatima u drugim krajevima a ne samo u Bačkoj. 

Ikavica kao jezik svakodnevne komunikacije među bačkim se Bunjevcima već dugo intenzivno povlači i znatnije je očuvana još samo u nekoliko sela u okolici Subotice. Rezultat je to niskoga društvenog prestiža koji je imala tijekom prijašnjih stoljeća, ali i sociolingvističkih zakonitosti prema kojima se uloga dijalekta u modernom svijetu smanjuje. Zbog stoljećima dugog izostanka institucionalne potpore hrvatskomu književnom jeziku bački su Bunjevci do danas u najvećem broju kao svakodnevni komunikacijski kod prihvatili jezike koji u sredinama u kojima žive uživaju društvenu potporu i prestiž (madžarski u Madžarskoj i srpski u Vojvodini), pri čemu im lokalna ikavica služi uglavnom još samo kao povremeno stilizacijsko sredstvo. To je zapravo i glavni uzrok otuđenosti dijela bunjevačkih Bunjevaca od hrvatskoga kolektivnoga identiteta. S druge strane, sociolingvističke prilike među bačkim Bunjevcima ozbiljno dovode u pitanje i smislenost projekta standardizacije »bunjevačkog« jezika. Naime, ako se za taj »jezik«, usprkos izostanka ozbiljne i organizirane filološke pripreme, i izrade normativni priručnici, nepostojanje minimalnih uvjeta za njegovu ustaljenu javnu uporabu i prihvaćanje među ciljanim govornicima jasan je znak kako cijelom projektu cilj nije toliko ostvarivanje jezičnih prva bačkih Bunjevaca koliko priječenje te zajednice da se integrira u narod kojemu, s obzirom na svoje jezičke i kulturne tradicije, u potpunosti pripada. » 

POLITIČKI KORIJENI: DSHV upozorava kako je, uza sve to, SANU u odgovoru Pokrajinskome tajništvu izričito rekla da nema kompetentne poznavatelje ove problematike, a VANU da je nužan standard u obliku gramatike ali i da norma bude dosljedno prakticirana. 

Na kraju priopćenja, DSHV izražava uvjerenje »da pitanje negiranja hrvatske pripadnosti bačkih Bunjevaca i pokušaji stvaranja zasebnoga jezika od njihova dijalekta imaju isključivo političke korijene, koji su ne samo anticivilizacijski i nedemokratski, već i nemaju nikakvo lingvističko ili pravno utemeljenje. Zato bi o ovome pitanju trebali raspravljati stručnjaci kojima do sada nije pružena mogućnost da izraze mišljenje, i to prije svega filozofi, jezikoslovci i povjesničari!«

»Iz tih se razloga nadamo da ćete ovo umjetno političko pitanje staviti ad acta da bismo se mogli okrenuti daljnjem razvijanju manjinskih prava, u što među ostalim ulazi i očuvanje ikavice i njezino izučavanje u školama, što mi pripadnici hrvatske zajednice u Vojvodini već svakodnevno i prakticiramo«, kaže se u priopćenju DSHV-a.