Arhiv tekstova

Ruinirani salaši i nada u oživljavanje

Ruinirani salaši slika su sonćanskog atara danas. Nekolicina entuzijasta još uvijek održava ova specifična obiteljska imanja, a salašima se vraćaju i pojedini ljubitelji prirode, poglavito starije dobi. Nadu u oživljavanje salašarske tradicije daju i pojedinci mlađe dobi, međutim, izuzetno su rijetki. Prije šezdesetak godina sonćanski atar je bio pun ovih paorskih nastamba.

Sirotinjska utočišta

Žitelji Sonte, sve do druge polovice XX. stoljeća, bili su slabo obrazovani i u većini su tvorili nadničarsku sirotinju. Vlastite obradive zemlje baš i nisu posjedovali puno. Iz generacije u generaciju, nakon smrti oca, djeca su je dijelila na paklije, pa su se ionako sitni posjedi i dalje usitnjavali. Naslijediti bilo kakav dio grumta u selu bio je san mnogih mlađih domaćina, a ukoliko bi se taj san ostvario, odmah se planirala gradnja kuće. Ukoliko u ostavštini roditelja baš i nije bilo grumta u selu za sve sinove, kuća bi se gradila na naslijeđenom sitnom posjedu, makar i poliću, bilo gdje u ataru. Stoga je Sonta tih godina bila okružena velikim brojem salaša. Materijala za gradnju kuća nabijača bilo je na svakom koraku, a što je najbitnije, u najvećoj mjeri bio je i besplatan. Majstori nisu bili skupi, trebalo je platiti samo jednoga koji je imao opremu i vodio posao, ostali su dolazili raditi na mobu. Nije bilo problema ni oko plaćanja toga jednoga majstora. Ukoliko poručitelj posla nije imao novaca, s majstorom bi se dogovorio za plaćanje u naturi. U Sonti i sonćanskom ataru kuće su na ovaj način građene do konca šezdesetih godina XX. stoljeća, kad je u SFRJ zakonom propisana gradnja objekata za stanovanje od tvrdih materijala. Za te godine vezano je i polagano smanjenje broja aktivnih salaša i njihovo postupno nestajanje. Tom procesu najviše je pridonio tehnološki napredak. Polupismena, nadničarska sirotinja polako se okretala školovanju, izučavanju zanata koji su bili obuhvaćeni obrazovnim sustavom, upošljavanju, a već od ranih sedamdesetih i masovnijim odlascima na rad u inozemstvo. Za te godine vezane su i kupovine kuća u selu od imućnijih salašara, kasnije i od salašarske sirotinje, kojoj je netko od ukućana bio u pečalbi. Tako su mnogi salaši ostali bez stanara, o čemu danas svjedoče jedino jedva vidljive ruševine obrasle zelenim oazama šiblja i drveća.

Gradnja salaša
 
Materijala za gradnju salaša, zemlje, drveta i trske, bilo je u ataru na svakom koraku i što je sirotinji bilo najbitnije, sve je bilo besplatno. Tada je u Sonti egzistiralo nekoliko majstora s opremom za nabijanje zidova kuća. Ni angažman nekoga od njih financijski nije bio odveć zahtjevan. Ukoliko domaćin nije bio u stanju platiti novcem, padao bi dogovor za protuvrijednost u naturi ili u radovima poput okopavanja ili berbe kukuruza. Zemlja za nabijanje zidova iskapala se u zadnjem dijelu budućeg dvorišta. Za naboj se rabila suha zemlja iz gornja dva sloja, crnica i ilovača. Pijesak nije bio uporabiv zbog pojačanoga svojstva osipanja. Na lokaciji buduće kuće voditelj posla bi prvo razmjerio i omeđio fundament, a potom bi se kopalo pedesetak cm u dubinu. Ukoliko bi gazda uspio osigurati, što se rijetko dešavalo, u iskopinu bi se slagale opeke. Ukoliko ne, onda bar cerpić. Između svaka dva sloja opeka ili cerpića posipana je usitnjena zemlja koja je služila kao vezivo, a ukoliko domaćin nije mogao osigurati opeke ili cerpić, fundament bi se nabijao od zemlje. Ukoliko bi bilo dovoljno fosni za kalupe, svi zidovi nabijali bi se iz komata, kako bi se izbjeglo kasnije međusobno odvajanje. Ukoliko ne, nabijali bi se pojedinačno, a eventualne kasnije pukotine lako bi se sanirale blatom i vapnom. U pripremljene kalupe s maljevima je ulazilo nekoliko ljudi, koje bi majstor odabrao. Dvojica prvih nabijali su rmpošima, samo zemlju pored dasaka, jedan vanjske, drugi unutarnje rubove budućega zida. Kad bi se nabio sloj zemlje od desetak cm, majstor bi stavljao sloj tanke trske, a nakon nekoliko takvih slojeva, cjelovita konstrukcija fosni na tamac bi se podizala i tako do potrebne visine. Zemlju za naboj kopalo bi nekoliko ljudi, a od jame do mjesta nabijanja prenosile su je, u prikladnim posudama, obično žene i starija djeca. Zemlja je prenošena u karlicama i dodavana je ljudima koji su je istresali u kalupe, pred one koji su nabijali zidove. Osim majstora, voditelja posla, nitko više nije bio plaćen; dolazilo se raditi na mobu. Zid se nabijao u cijelosti, bez ostavljanja šupljina za vrata i prozore. Ove šupljine sjekirama su probijane nakon skidanja kalupa. Probijala bi se dva otvora za pendžere, u dosta slučajeva samo jedan, a iz ganka otvor za pendžerčić na velikoj sobi, za vrata u kujnu i za pendžerčić na sobici. Iz kujne se ulazilo u pridnju sobu i u sobicu, tako da se i na prednjem i zadnjem zidu probijalo otvore za vrata. Na salašima nisu rađeni veliki prozori. Salašarima nije bilo neophodno puno svjetla, a mali prozori su im bili praktični zbog kasnojesenskih i zimskih, u ataru vrlo snažnih i hladnih vjetrova. Nabijanje zidova jednog prosječnog, nevelikog salaša, obično bi trajalo 4-5 dana. Na nabijene zidove postavljala se krovna drvena konstrukcija i trščani krov. Kad bi krov bio završen, ubacivali bi se prozori i vrata, a zidovi bi se omazali blatom i oličili. Stoga su se, pri svakom izlasku iz sela, na koju god stranu pogledali, u ataru bijelile mnoge točke, poput nemarno prosutih bisera. 

Uređivanje do useljenja

Na nabijene zidove trebalo je što prije postaviti krov, kako iznenadna kiša ne bi graditeljima pokvarila račune i domaćinu radost. U procesu postavljanja krova prva faza bila je izrada drvene konstrukcije. Drva za građu domaćin bi osigurao u neposrednoj okolici, dakako besplatno. Građi je potrebno godinu i pol do dvije za sušenje, jer ukoliko bi se rabila sirova, osobito grede i tetive, procesom sušenja bi se krivile, tako da bi se strop vremenom ispupčio. Upravo stoga na velikom broju najstarijih salaša strop visi. Prigodom gradnje kuća u selu domaćin bi za obradu i postavljanje drvene građe angažirao tesara; na salašu su to radili poglavito sami domaćini ili netko od bliske rodbine, vičan drvodjeljskim poslovima. Grubo obrađene grede stavljale su se na zidove, uporedno, na međusobnoj razdaljini od 1 do 1,20 m. Uzdužno, po sredini prostorije, ispod greda bi se stavljala tetiva, koja je bila puno deblja od njih, a čija je funkcija bila sprječavanje krivljenja stropa. Na grede bi se poprečno polagao sloj trske uvezan u snopiće promjera od desetak cm. Trska bi se postavljala tako što bi se počelo od prednjega dijela objekta. Deblji kraj snopića bio bi okrenut naprijed, a naredni red slagao se tako da se snopići međusobno preklapaju, u duljini od 30 do 50 cm, na metlici. Trska se postavljala čvrsto uvezana i snopići su dobro nabijani jedan uz drugoga, kako se strop ne bi žicko. Ovakav strop dalje se obrađivao zidarski. Na grede su se spajali rogovi, skraćeni na potrebnu duljinu. Za rogove su birana tanja stabla, što ravnija, kako se ne bi morala tesati. Za krov od trske rogove bi se postavljalo na svaku drugu gredu. Na sljemenu bi se međusobno spajali žljebljenjem i čepovanjem, a na učvršćene rogove poprečno bi se stavljale motke od vrbe ili jasena, međusobno uporedne i na potrebnom razmaku, a bile bi podloga za trščani krov. Za izradu krova gazda je morao pripremiti kvalitetnu trsku. Nekada davno, prije prokopavanja mreže odvodnih kanala, na ovim prostorima su bile velike površine pod ritovima i močvarama, a to je bilo carstvo trske. Nije se nikoga moralo pitati, nije se nikome ništa plaćalo, a i ovoga materijala bilo je u izobilju na dohvat ruke. Trska se kosila zimi. U kasnu jesen dostizala bi punu zrelost, o čemu bi svjedočila zlatno-žuta boja i gola stabljika, na čijem vrhu je bila metlica. Radilo se u najnepovoljnijim uvjetima, u vodi, na niskim temperaturama i često po izuzetno hladnom vjetru. Kako je bilo poželjno da trska u fazi izrade bude skroz suha, najkvalitetniji krovovi radili su se ljeti, po najvećoj vrućini i suši. Ukoliko bi trska bila mokra, krov bi se brzo ruinirao ili bi brzo počeo prokišnjavati, jer bi gnjilio iznutra. Ovaj dio posla radili bi ljudi koji su ga naučili od predaka, a ni zanimanje krovopokrivača trskom nikada nije bilo niti u jednom obrazovnom sustavu. Nakon postavljanja krova, vrata i prozora dalje uređenje, mazanje blatom i ličenje vapnom obavljali bi domaćini, uz pomoć šire obitelji. U tako pripremljen objekt ponosne gazde bi se uselili i tako započeli svoj salašarski život. Okućnicu bi ogradio i sve pomoćne objekte izradio domaćin u doglednom vremenu.
Ivan Andrašić