Arhiv tekstova

Nova staza, stare navike

Subotica je i od davnina i danas, poput malo kojeg grada u zemlji, poznata po velikom broju biciklista, i po tome je (samo po broju u odnosu na ukupni broj stanovnika) usporediva s mjestašcima poput Amsterdama ili Kopenhagena. Problem je, međutim, u našem gradu – za razliku od Nizozemske ili Danske – što je automobila iz dana u dan više, a mjesta za vožnju bicikla, kao da je riječ o neobnovljivim prirodnim resursima, sve manje. Drugim riječima, ta su mjesta uglavnom ostala ista, pa su biciklisti u većini slučajeva prinuđeni voziti se »ravnopravno« s automobilima, autobusima, kamionima, traktorima i sličnim četverokotačima kojih je, kako smo rekli, sve više i više. Uostalom, o tome vam svakodnevno mogu posvjedočiti slike ne samo sa subotičkih ulica (Preradovićeva, Petőfi Sándora, Aleja maršala Tita...) nego i s Beogradskog ili Somborskog puta prema Žedniku ili Maloj Bosni, recimo, pri čemu ne znaš gdje je rizik veći: u gradu ili na »otvorenom«. Razlog tomu je jasan: Subotica, razmjerno frekvenciji prometa koji se odvija u njoj, nema u dovoljnoj mjeri izgrađene biciklističke staze, a i one koje postoje uglavnom su »Bože sačuvaj«.
U tom smislu zaista je ne samo ugodno iznenađenje nego i ohrabrujuća slika na Kelebiji, mjestu u kom je već godinama također promet i više nego li intenzivan. Naime, po riječima samih mještana, na Kelebiji je zimus završena dionica biciklističke staze na potezu od granice s Mađarskom, pa do nekoliko desetaka metara dalje od katoličke crkve prema gradu u ukupnoj dužini od 2.969 metara. Stanovnici Kelebije na taj način, ako ih neki posao ne vodi prema gradu, mogu se u svom mjestu »biciglovati« k’o sav normalan svijet do mile volje. Subotičanima, pak, treba samo da stignu do kelebijske crkve i da se osjećaju kao na konju.
A kada ste biciklom već stigli na Kelebiju, i prije no što prednjim kotačem stupite na asfalt biciklističke staze, dočekat će vas ploča na kojoj piše da je to dio regionalnog projekta Opti-bike u ukupnoj vrijednosti od 2.181.620 eura, kojim je, bar u ovom dijelu, predviđeno spajanje Tompe sa Suboticom. Dakle, kako smo već rekli, ako ste biciklom iz grada stigli do Kelebije, zašto ne biste put produžili preko granice i vidjeli kako sve to izgleda s mađarske strane. I zaista, prijeđete li tih nekoliko stotina metara između dva granična prijelaza, odmah prije dva čuvena švercerska marketa naići ćete na nastavak nove biciklističke staze koja vodi sve do samog ulaza u Tompu.
A kako sve to izgleda?, možebitno će se zapitati netko tko se njome još nije vozio. Sama staza, s obje strane granice, zaista je dobra, što je i logično, jer je nova. Osnovna prednost ovakvih staza je u tome što se na njima ne odvija »teški promet«, što joj, pod pretpostavkom da je urađena onako kako to i treba, garantira puno duži životni vijek od bilo koje ceste. Pa ipak, već i nakon prve vožnje lako je uočljivo nekoliko stvari koje kvare sliku ugodne vožnje, oslobođene rizika miješanja biciklista s ostalim sudionicima u prometu. Prva je, recimo, da na pojedinim dionicama na Kelebiji imate dojam kao da bicikl vozite u nekom planinskom mjestu, jer staza slijedi »reljef tla«, koji nije poravnan bar do mjere koja bi omogućila da uspon il pad na nekim mjestima (kod pravoslavne crkve, recimo) ne bude i do 10%! Druga »zanimljivost« vezana uz ovu stazu je njena zapuštenost, odnosno neodržavanje zelenih površina pored nje. Na pojedinim mjestima, poput lokacija kod katoličke i pravoslavne crkve, trava i korovi svih vrsta po svojoj visini i neuređenosti mogu se ravnopravno natjecati s onim u Gomboškom sokaku (Ulica Petra Drapšina) u samom centru Subotice. Usporedite li sliku s Kelebije s onom u Hajdukovu ili u Kraljevom Brigu, gdje sami mještani vode računa o uređenju zelenih površina, imate dojam kao da ova mjesta nisu u istoj državi. Ako ste, međutim, pomislili da je slika drugačija kada prijeđete granicu, na žalost, pogriješili ste. »Balkanski mentalitet«, baš poput korova, polako se proširio i na jug Mađarske, jer ćete uz oko tri kilometra staze do ulaza u Tompu naići na isto nekultivirano bogatstvo biljnog svijeta u kom korovi, naravno, vode glavnu riječ. Razmisli li o ovome, čovjeku naprosto postane žao investitora iz Europske unije (85% sredstava je njihovo), jer na takvo što vjerojatno nisu računali, moguće i stoga što na takvo što u svojim sredinama nisu ni navikli. Ali, također nažalost, na to oni već ne mogu utjecati. Da mogu, u nekakvoj fiktivnoj preambuli ugovora, i prije no što izdvoje prvi eurocent, sigurno bi kao uvjet svih uvjeta stajala obveza održavanja biciklističke staze onome kome je poklonjena. Treći feler ove staze, koja u dužini od oko šet kilometara spaja Tompu s Kelebijom, je nedostatak bilo kakvih »pratećih sadržaja« u vidu odmorišta, opremljenih neophodnim alatima za popravak bicikla. Ali... to je samo san kakvog smo na javi vidjeli, recimo u Daruvaru. Konačno, ono što također upada u oči je razmjerno mali broj korisnika ove staze. Kakva god da je, a nije ni toliko loša za naše uvjete, čovjek bi, napose vikendom, očekivao veliki broj biciklista, željnih izlaska u prirodu i rekreacije, jer je s obje strane granice prekrasna šuma.
Ovako, problem s ovom stazom možda je u tome što se treba potruditi da se do nje stigne. Ili možda u mijenjanju navika koje podrazumijevaju da se, napose na kraće staze, prednost daje biciklu a ne automobilu. Ne samo zbog ekologije nego i vlastite sigurnosti i zdravlja.
Z. R.