Arhiv tekstova

Najstariji zanat na tržnici

Pojam najstarijeg zanata, opće je poznato, prastari je sinonim za posao koji obavljaju »prijateljice noći«. Sinonim je to za nešto nečasno, skaredno; nešto što narušava ljudsko dostojanstvo, i kada je riječ o davatelju, odnosno davateljici »usluge«, ali i onoga tko istu prima. Pojam najstarijeg zanata univerzalna je tema ljudskog roda, bilo da je riječ o religiji, filozofiji, umjetnosti ili pak o običnom raspredanju u kućnom ili krugu prijatelja na javnom mjestu. Pa ipak, ne manjka ni onih – poput Kołakowskog, primjerice – koji su već odavno zamijetili kako se pojam najstarijeg zanata nepravedno vezuje samo uz jednu kategoriju ljudi, odnosno kako je, čisto zbog stereotipa i predrasuda, načinjena kobna zamjena teza o tome koja je prostitucija gora: tjelesna ili moralna?
Tjelesna je, poznato je to i iz Biblije i iz drugih knjiga starostavnih i staroslavnih, razmjerno lako prepoznatljiva i kao takva do današnjih dana je gotovo pa konsenzusom općedruštveno stigmatizirana. Ako, pak, tjelesnu prostituciju stavimo na stranu, kao nešto što nije predmet ovog teksta, opet ostaje dovoljno prostora i drugih zanata koji su u svojoj suštini nerijetko i mnogo problematičniji od onog najstarijeg. Konobari, odvjetnici, trgovci, popovi... (novinari, naravno), sve su to zanimanja u čijim se poljima uvijek nađe dovoljno kukolja da ih se nerijetko lako može rimovati s – lopovi. I da se pri tomu niti najmanje ne pogriješi.
Ali, čak i u tako jakoj konkurenciji prostitucije (neka oproste nespomenute kategorije poput pripadnika vojske, policije i ostalih uglednih profesija) jedna se po svom karakteru izdvaja bar toliko dugo koliko i postojanje samih hetera, od onih s najsočnijim laticama pa do onih uvelih. Riječ je – e, ne biste nikad pogodili – o... O političarima.
Ako im kao konkurenciju oduzmemo kategorije koje su po svojoj naravi u podređenom položaju – poput djece (ali baš one male), retardiranih osoba ili ovisnika raznih vrsta – vidjet ćemo da malo njih raspolaže tolikim arsenalom bestijalnosti i opačina svih vrsta kao što je kod nas naoružan prosječni homo politicus, pri čemu je posebno apsurdna činjenica da sve to u javnom životu još djeluje i kao normalno, društveno prihvatljivo ponašanje. Nije ovdje riječ o stranačkom prelijetanju ili partijskom zapošljavanju, nije riječ niti o zloporabama društvenog položaja, krađama iz proračuna ili nekim drugim svinjarijama koje se nerijetko lijepe uz imena i prste političara. Riječ je o onim običnim, sitnim aktivnostima kojima se političari ciklično bave svake četiri godine, a ponekad bogami i češće.
Eto, primjerice, ova predizborna kampanja i eto, primjerice, najveća subotička tržnica u vrijeme najveće gužve. Na malom prostoru od Sinagoge do bivše prodavaonice 29. novembra, dakle na nekih dvadesetak metara, poslagalo se u subotu kod Mlične pece brat bratu dvadesetak aktivista na štandovima četiri stranke: Socijalističke partije Srbije (SPS), Saveza vojvođanskih Mađara (SVM), Srpske napredne stranke (SNS) i Pokreta građanske Subotice (PGS). Slika uobičajena za ovakve prilike: mladi u majicama i kapama sa stranačkim obilježjima nude prolaznicima propagandni materijal, olovke, upaljače, kape... znatiželjnijima nešto objašnjavaju, uvjeravaju ih, uvažavaju... Sve suprotno od onoga kako se inače ponašaju. Ako je naivan, čovjek na trenutak pomisli da je Čovjek u njihovim očima.
Iza te maske uljudnosti na tržnici, koju su stranački prvaci prepustili mladima (»da se kale« i »dokazuju«), kriju se oni sitni detalji koji najstariji zanat u tjelesnom izjednačuju s najstarijim zanatom u moralnom smislu. Da li zbog nedovoljnog zanimanja građana, zbog dosade ili iz nekog trećeg razloga, tek dio aktivista napustio je svoje stražarsko mjesto na štandu i uputio se ravno na tržnicu i po okolnim kafićima i prodavaonicama, ostavljajući na tezgama, stolovima ili pak trpajući u ruke kupcima svoju robu – onu bezvrijednu, koja se odmah baca u korpu za smeće, sačinjenu od šarenih laža u vidu propagandnog materijala (»što je do sada urađeno« i što je »u planu« samo ako se domognu vlasti). Pri tomu nije zanemarivo spomenuti i to da se oprobanim receptom predsjednika Aleksandra Vučića i stranke na čijem je čelu, poturanja djece u prve redove, u subotu poslužio i SVM. Naime, od nekoliko njihovih aktivista na štandu i tržnici, bar dvije u majicama te stranke su bile djevojčice kasnog osnovno ili ranog srednjoškolskog uzrasta. Dakle, maloljetne. Umjesto da subotnje prijepodne koriste kako im priliči biološkom uzrastu, djevojčice su, uz odsustvo bilo kakve reakcije odraslih (uključujući i policiju), obavljale stranačke aktivnosti! Valjda za svoje bolje sutra.
Već i opisani subotnji primjer – a tome nisu svjedoci samo Subotičani oko tržnice nego u manjoj ili većoj mjeri ljudi na svim meridijanima – na zoran način pokazuje sav jad i bijedu zanata zvanih politika i političar. Zarad ostvarenja svojih ciljeva »To« je u stanju prosjačiti više i od samog prosjaka, obećavati gore od prevaranta, lagati jače od lopova kako bi, već od sutra pa do kraja mandata, na sve to zaboravio i vinuo se u visine, nedohvatljive onome tko ga je na njih podigao. Ako ne vjerujete u ovo što čitate, ono što gledate ili pak slušate, izađite u nedjelju na izbore i pratite ponašanje svojih izabranika. Uostalom, izaći na izbore je izbor kao i ne izaći na njih.
Z. R.