Arhiv tekstova

Institucije autonomije ispuniti sadržajem

»Osnovna stvar za koju se osobno zalažem na ovim izborima je ukidanje granica, to jest činjenje granica nevažnim. To je izuzetno važna stvar, jer bismo time spriječili mnogo nesporazuma koji od granica proistječu. Drugo, došli bismo u poziciju da sam razvoj, kulturni, ekonomski i svaki drugi na prostoru multinacionalne Vojvodine bude gledan kao put širenja europske ideje, a ne kao smetnja formiranju nacionalnih država kao što je sada slučaj«, kaže predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak, stranke koja čini okosnicu koalicije Vojvođanski front u okviru koje i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini izlazi na izbore. 
Kako se mogu ostvariti ciljevi koje Liga zagovara još od početka višestranačja, prije svega autonomije Vojvodine, kada za to ne postoji većinska politička volja?
Politička volja se može promijeniti. Pitanje je samo koliko ćemo se angažirati na tome, koliko ćemo biti jedinstveni, koliko ćemo raditi. Tako je hrvatski jezik kao jedan od službenih jezika u Vojvodini uveden prije 20-ak godina u jednom vrlo osjetljivom trenutku, jer smo mi u Vojvodini ipak imali i sluha i moći i razumijevanja da se takvo što uradi i time damo svoj doprinos razvoju dobrosusjedskih odnosa Srbije i Hrvatske. Umjesto da se to iskoristi i nastavi tim putom, centralne vlasti u Beogradu nisu baš imale mnogo razumijevanja i nikada to nisu primijetile niti upotrijebile na pravi način. Upravo zbog toga mislim da sada, budući da je Hrvatska članica EU i predsjeda i predsjedat će i u budućnosti EU, jasno je da pomoć Hrvatske u bržem pristupanju Srbije EU može biti uvelike pojačana upravo djelovanjem hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji i Vojvodini. Hrvatska nacionalna zajednica može odigrati ogromnu međunarodnu ulogu, samo kada bi se precizno definiralo što je to što hoćemo učiniti. 
Manjine su također većinom podržavale ideje autonomije Vojvodine i ulaska u EU, međutim u značajno manjoj mjeri ove stavove podržavaju pripadnici većinskog naroda.  
Tendencija je vrlo jasna, ali Vi zaboravljate jednu stvar. Manjinske nacionalne zajednice su te koje daju sve okuse i boje koje Vojvodina ima, ali nije poanta toga da manjine trebaju biti nositelji tog procesa. One mogu pomoći, ali većina mora biti ta koja se treba za to založiti.
Ali većina nije za to.
Većina je, nemojte zaboraviti, intoksicirana višedesetljetnim naporima od Miloševićevog vremena do danas, a to je 33 godine Miloševićeve ideologije. A prije toga su bile ideologije drugih koji nisu bili ništa manje skloni konceptu Srbije kao centralizirane, suštinski jednoumne države. 
I danas postoji Autonomna Pokrajina Vojvodina – skupština, vlada. Što nedostaje po Vama?
To su institucije, ali auto-nomos, a to je samostalno donošenje zakona, ne postoji. Vojvodina nema to pravo da donosi svoje zakone od Ustava 1990. godine. A zaboravlja se i činjenica da je Vojvodina imala i vrhovni sud i narodnu banku i teritorijalnu obranu i svoju policiju itd. Vojvodina je imala iskustvo funkcioniranja autonomije, koje je imalo i svoje mane. Tako su Vojvodina i Bosna bile poznate kao najpolicijskiji dijelovi SFRJ, intelektualci Vojvodine kao slobodnomisleći ljudi išli su u Beograd kao u oazu slobode. Međutim, također je činjenica da je danas potpuno obrnuto: da je Beograd rasadnik nacionalizma, tvorac najrazličitijih paravojnih formacija kao što su organizacije navodno za zaštitu životinja. To je čista prevara i to su sve jedinice za obračun s političkim neistomišljenicima i država na to ne reagira, jer su očigledno potrebni nekim od političara na vlasti koji bi tim putem željeli da strahovladaju Srbijom na neograničen rok. Dakle, mi tražimo da se te institucije autonomije ispunjavaju sadržajem. To je suština priče.
Je li se Srbija suočila s onim što se događalo 90-ih?
Nije. Iz jednostavnog razloga što onog momenta kad se počnete suočavati s bilo čime iz tog perioda, morao bi se otvoriti čitav niz pitanja. Jer ne možete vi otvoriti jedno, a ne otvoriti i drugo. Ne može se otvoriti pitanje zločina u Vukovaru kada su stotine ranjenika iz vukovarske bolnice strijeljani na poljoprivrednom dobru Ovčara, a ne postaviti pitanje tko je za to odgovoran. Onda dobijete odgovor da Veselin Šljivančanin nije odgovaran za to, što piše u njegovoj presudi. A nije odgovoran za to zato što nije naredio zločin, ali je predao ljude nekim teritorijalnim i lokalnim jedinicama i jednoj grupaciji koju je organizirala Srpska radikalna stranka. E sad, koja je politička sila natjerala oficira regularne vojske da preda paravojnim jedinicima ljude koji su tamo bili? To je suštinsko pitanje. Ako bismo samo to pitanje otvorili, onda bismo došli do toga da kako je bilo moguće da se u Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj svi oficiri plaćaju iz proračuna Savezne Republike Jugoslavije itd. Međutim, to je toliko duboko pitanje da su na kraju birokrati digli ruke od svega i zadovoljili se time da osude jedan broj ljudi sa svih strana za neposredno počinjene ratne zločine i time, navodno, zatvore tu knjigu, iako ta knjiga ne samo da nije zatvorena, ona je time samo zaklopljena da trune. A ta će trulež kad-tad morati biti očišćena. 
J. D.