Arhiv tekstova

Stadion na Trgu slobode

Opća je ocjena da će predstojeći izbori biti najdosadniji i najizvjesniji u novijoj povijesti Srbije. To ne tvrde samo politički analitičari nego i najveći dio medija i građana, pa čak, manje ili više otvoreno, i sami sudionici na njima. Na tu temu utrošeni su sati i sati, dani i dani specijalnih i običnih televizijskih i radijskih emisija, tone i tone novinske hartije, a da se od suštine nije maklo: prave oporbe u Srbiji nema, bez obzira na to u kojim se uvjetima odvija predizborna kampanja.
I taman kada je dobar dio (su)građana s olakšanjem primio informaciju da će javni prostor zbog potencijalne opasnosti širenja koronavirusa biti oslobođen prisustva političara, aktivista, članova i simpatizera stranaka, vlas(t)i su se dosjetili kako kampanju ipak nesmetano provoditi na jedan sofisticiraniji način koji zbog svoje prirode zadire u najosjetljivije ljudske osjećaje – isturanje djece u prvi plan. Ne, nije ovdje riječ o predsjednika Srpske napredne stranke Aleksandru Vučiću, koji u zabranjenom spotu čavrlja s djetetom o životu i obitelji, nije riječ ni o sloganu iste stranke »Za našu decu«. Riječ je o središnjem gradskom trgu u Subotici, djeci na njemu i prisustvu državnih dužnosnika.
Dobar dio Subotičana, napose onaj koji ne prati najavljene aktivnosti državnih i lokalnih vlasti, ne malo je bio iznenađen kada je u utorak na Trgu slobode i Trgu Republike (tik ispod prozora gradonačelnika) vidio mnoštvo djece kako, obučeni u različite dresove, igraju košarku, odbojku, mali nogomet... Jer, u Subotici je toga dana održan Sajam sporta! Djeca ko djeca, njih oko 400 iz 40 sportskih klubova i škola, još uvijek željni slobodnog kretanja, jurcaju za loptom, galame, navijaju... Naizgled jedna idilična atmosfera koja puni srce svakom normalnom građaninu.
Ali, kakav bi to bio sajam, pa makar i sporta, kada se na njemu ne bi pojavili i odrasli da djeci kažu kako im je lijepo zato što se mogu igrati i kako zbog toga trebaju biti zahvalni nepoznatim stričekima koji brinu o svima njima. U tu svrhu u utorak se, otvarajući u ime Sportskog saveza Srbije ovu manifestaciju, pojavio ministar omladine i sporta Vanja Udovičić u društvu naših sugrađana: predsjednika Sportskog saveza Srbije Davora Štefaneka i člana Gradskog vijeća zaduženog za sport Nemanje Simovića. Nakon govorancija, namijenjenih više odraslima nego li samoj djeci, ćaskanje s najmlađima i poziranje pred kamerama i fotoaparatima da se trenutak ovjekovječi.
Ima li se što zamjeriti ovoj idiličnoj slici i priči?
Ima. Samo ako si notorno zakeralo koje u svakoj situaciji traži logiku i koje je rođeni partybreaker.
Na stranu to što se kroz Sajam sporta, poput najprozirnije folije, vidi da je riječ o ogoljenoj predizbornoj propagandi vladajuće stranke, koja, kako smo rekli, već i svojim slganom dira u najosjetljivije osjećaje i tim prije je i za gađenje i za žaljenje (»šaljemo snažnu poruku sa sjevera naše zemlje da smo svi u istom timu, da djelujemo zajedno i preuzimamo odgovornost«, reći će kristalno jasnim dječje-političkim rječnikom, okićenim metaforama, alegorijama, aluzijama i iluzijama Vanja Udovičić). Na stranu i to što su djeca privremeno okupirala središnji gradski trg. Neka se igraju, viču, skaču... Zilijun puta bolje i to nego neki ambiciozni idiot koji preko mikrofona urla i zagađuje okoliš bukom svog predizbornog programa. Prava zamjerka ipak se odnosi na samu ideju, narav, pa i mjesto održane manifestacije. Da, na mjesto.
Subotica, kao što je poznato, i u samom centru ima sasvim prigodnu lokaciju za održavanje manifestacija poput Sajma sporta. Da su pametni kao što nisu i da su taktični kao što nisu, organizatori su Sajam sporta mogli upriličiti na stadionu Malih sportova koji već godinama zvrji prazan i sve više poprima sudbinu nekoliko subotičkih »promašenih objekata«. Mogli su, samo da su se toga sjetili, organizatori Sajam sporta upriličiti i u Dvorani sportova ili pak u Dudovoj šumi. Mogli su, samo i toga da su se sjetili, ovu manifestaciju rasporediti po subotičkim parkovima ili dječjim igralištima koji su najčešće također prazni ili poluprazni, pa bi grad, bar na nekoliko sati, u svim svojim dijelovima zaživio od dječje sreće i galame.
Ali, da su tako uradili, pa kako bi ministar stigao i do Zorke i do Aleksandrova, i do Makove sedmice i do Malog Bajmoka? Pa, što je još važnije, koliko bi ga ljudi vidjelo i čulo njegove proročanske riječi »svim budućim šampionima« da država nastavlja promociju srpskog sporta kroz aktivizam sportaša, te da će ovakvih sajmova u zemlji biti još desetak? Bi li djeca koja to nisu čula, samo zato što su se igrala u Kertvarošu ili Petom kvartu a ministar ih nije vidio i ništa im nije poručio, imala taj osjećaj sreće i zadovoljstva kao kada se nalaze na slici s njim? Konačno, kako smo već ranije pisali, sportski dani, koji i inače nisu rijetki na središnjem gradskom trgu, u svojoj suštini nemaju za cilj razvoj sporta nego slanje političkih poruka. Drugim riječima, i sport je u ovom gradu i državi samo sredstvo koje opravdava mnogo jači i viši cilj. To što se za takve potrebe koriste i djeca samo je realna slika ovog društva.
Poučene ovakvim iskustvima, osobe s malo bujnijom maštom lako u svijest mogu prizvati sliku da uoči sljedećih izbora državna i lokalna vlast u centru grada organiziraju Sajam poljoprivrede na kom bi na različitim parcelama bilo održano natjecanje u oranju asfalta, pluženju kockica, košenju cvijeća kod fontane, muži krava u kabinetima Gradske kuće ili pak rasprskivanju pločnika stajskim gnojivom, a koje bi otvorio ministar poljoprivrede. Ili čak i sam Božanski!
Z. R.