Arhiv tekstova

Prije 100 godina u Hercegovini rodio se jedan dječak koji nije možda ni pomišljao da će, kada završi školovanje, svoju karijeru i život započeti i završiti u ravnom Srijemu, odnosno u Novom Slankamenu. 

Bogoslav Štimec rođen je 20. ožujka 1905. godine u Plani kod Bileće u Hercegovini. Učiteljsku školu – preparandiju završio je 1926. u Petrinji. Kao svršeni učitelj 1927. godine dolazi u Novi Slankamen i ostaje vjeran ovom mjestu sve do svoje smrti.

Iako nije bio rođeni Srijemac, ubrzo se uklopio u sve običaje sredine, u koju je došao učiti pismenosti svu djecu, bez obzira na narodnost i vjeroispovijest. U Novom Slankamenu upoznaje učiteljicu Ružicu Pervan i poslije nekoliko godina stupaju u brak te ostaju zajedno sve do zajedničke smrti. Kada obilježavamo 100-tu obljetnicu od rođenja gospodina Bogoslava, kako smo ga svi u Slankamenu oslovljavali, također možemo spomenuti i da je ovo istodobno bila godina 105-te obljetnice rođe-nja njegove vjerne pratilje u životu i radu – supruge gospođe Ružice.

UZOR SVIH GENERACIJA: Kao učitelj i pedagog bio je uzor svih generacija koje je učio i kao takvog, 1932. godine ga postavljaju za zamjenika upravitelja škole. Naredne 1933. biva postavljen na mjesto upravitelja škole, dužnost koju će (s manjim prekidima) obnašati sve do 1954. godine. Godine 1946. bio je inicijator da se četverorazredna škola u Novom Slankamenu produži za još četiri godine te da bude tzv. »mala matura«. S još nekoliko učitelja to mu uspijeva i školovanje se produžuje po prvom nazivu kao »sedmoljetka«, u skladu s onovremenim ruskim sustavom obrazovanja. Od osnivanja 1946. škola mijenja naziv u »Državna progimnazija«. Zatim postaje »Progimnazija« da bi 1949. po završetku školovanja prve generacije dobila ime »Nepotpuna gimnazija« – Novi Slankamen. Poslije nekoliko godina škola dobiva ime OŠ »Vladimir Nazor« – Novi Slankamen. Ovo ime je imala sve do 1992. godine, kada mijenja naziv u »Dr. Đorđe Natošević«. 

DJELOVANJE U UDRUGAMA KULTURE: Pokraj učiteljevanja Štimec se prije Drugog svjetskog rata uključuje u rad »Sokolskog društva«. U Slankamenu je postojala i »Hrvatska čitaonica« u kojoj on, poslije smrti osnivača Julija Haulika, preuzima obveze rada u čitaonici i postaje njezin tajnik (1928.-1933.) Povodom 50-te obljetnice KUD »Stjepan Radić« (s dvije godine zakašnjenja), 1954. godine Štimec organizira prenošenje mošti učitelja Julija Haulika sa starog novoslankamenačkog groblja, na novo tj. sadašnje groblje, gdje mu je podignut i spomenik. Štimec je bio orguljaš i zborovođa u župnoj crkvi sv. Mihovila Arkanđela i tu dužnost obnašao sve do odluke vlasti poslije II. svjetskog rata da se prosvjetni radnici ne smiju baviti religijom.

Osim promjene imena, odnosno sjedinjavanja »Hrvatske čitaonice« i »Hrvatskog seljačkog doma« u Kulturno-prosvjetno društvo »Stjepan Radić«, Štimec postaje njihov tajnik, a od 1946. godine i doživotnim tajnikom spomenutog Društva. U KPD »Stjepan Radić« bio je organizator i dirigent tamburaške sekcije, redatelj dramske sekcije, vođa i dirigent pjevačkog zbora.

Pored prosvjetnog i kulturno-umjetničkog rada bavi se i društveno korisnim poslovima: bio je predsjednik-komandir Dobrovoljnog vatrogasnog društva, te radio u organizaciji Crvenog križa i mirovnom vijeću.

Godine 1978. bio je član redakcijskog odbora za izradu monografije Novog Slankamena a povodom natjecanja u poljoprivrednoj emisiji »Znanje-imanje«.

ČOVJEK OD UGLEDA: Njegov rad u prosvjeti, kulturnim i društvenim organizacijama bio je poznat ne samo u Slankamenu već i u okolnim mjestima. Kao čovjek od ugleda bio je veliki gospodin, kako smo ga i oslovljavali s – »gospodin Štimec«. Poslije Drugog svjetskog rata bilo je zabranjeno oslovljavati nekoga s »gospodine«, što je trebalo zamijeniti s »druže«. Bez obzira na upozorenja on je ostao naš »gospodin Bogoslav Štimec« sve dok je bio živ.

Kada je 1986. godine došlo do prometnog udesa u kome su on i njegova supruga Ružica izgubili živote, za Slankamen je to bio veliki gubitak i tuga.

Prije sahrane u obitelj Štimec došao je predstavnik Pravoslavne crkve i zamolio da prilikom pogreba zvone i pravoslavna zvona, jer kako je rekao: »Oni su učili pismenosti i srpsku djecu, pa je red da i naša zvona zvone.« Sahrana je obavljena po slankamenačkom običaju i s velikim dostojanstvom kako su oni i zaslužili.

Zvuk zvona sa zvonika Katoličke i Pravoslavne crkve spajao se u jedan, koji je prenosio samo jednu rečenicu i to: »Veliko vam hvala gospodine Bogoslave i gospođo Ružice«.