Arhiv tekstova
Hrvatsko pjevačko društvo u Starčevu
Starčevačka je župa osnovana davne 1767. i pod svojim je okriljem sve do druge polovice četrdesetih godina 20. stoljeća okupljala vjernike njemačke i hrvatske nacionalnosti. O njihovu povijesnome zajedništvu govore brojni dvojezični natpisi u crkvi svetoga Mauricija, ali i sama monumentalnost i ljepota ovog zdanja koje su skupa podigli prije više od stoljeća i pol. Mada su živjeli u slozi i vjerskom jedinstvu, bili su odvojeni u pogledu materinskog jezika, narodne tradicije i kulture. Vidjelo se to čak i na svetim misama gdje su postojala posebna pravila. Naime, u klupama s lijeve strane sjedeli su Hrvati, a s desne Nijemci.
Najraniji spomen na hrvatsko muško crkveno pjevačko društvo u Starčevu bilježi se 1895., otkad potječe najstarija fotografija članova zbora. To ukazuje na dugu tradiciju pučkoga duhovnog pjevanja koju su njegovali pripadnici ove zajednice na jugu Banata. Brojne stare molitvenike i pjesmarice iz 19. stoljeća od kojih su mnoge pisane ikavicom, župljani su sačuvali kao naslijeđe svojih predaka. Ponosno očitovanje katoličkog identiteta išlo je u korak s brigom o crkvenom životu. Stoga je lokalni hrvatski živalj vrlo rado sudjelovao u različitim pobožnostima, hodočašćima, aktivnostima kruničarskog i čirjačkog društva i tomu slično. Buđenje nacionalne svijesti kod njih je tako pokrenula crkva koja im je predstavljala stožerno mjesto skrbi o očuvanju jezika i baštine. Političke, prosvjetne, kulturne i obrtničke udruge osnivane su tek nakon završetka Prvog svjetskog rata, i to od druge polovice dvadesetih godina. Među njima se mogu izdvojiti Svetojeronimsko društvo, Seljačka sloga, Gospodarska sloga, Hrvatski radiša, Hrvatsko kulturno društvo Napredak.
Fotografija koju objavljujemo snimljena je 1925. godine. Na njoj se nalaze članovi Crkvenog hrvatskog pjevačkog društva Starčevo. Slijeva nadesno u gornjem redu stoje: Josa Poljak, Ivan Tonković, Paja Dogan, Josa Poljak, Nikola Pavlić, Blaž Kulaš, Paja Matuša, Blaž Dogan i Pera Grgić. U srednjem redu sjede: Blaž Juretić, Nikola Barašević, Ivan Bujanović, Ivan Pihajlić, Ivo Trinajstić, Blaž Orešković, Marko Pihajlić i Nikola Matuša, dok su u dnu slike: Nikola Grgić, Josa Barašević, Ivan Grgić i Ivan Ragrović.
Većina njih su bili ugledni zemljoradnici i pojedinci koji su se na različite načine isticali u zajednici. U središnjem dijelu slike u svijetlom odijelu s violinom u ruci sjedi Ivo Trinajstić koji je tijekom dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća bio učitelj u Starčevu. Svoje je organizacijske sposobnosti pokazivao i kroz rad u povjereništvu Hrvatskoga radiše u kojemu je obnašao funkciju tajnika. Nikola Pavlić, zvani Braca, osoba koja stoji točno na sredini prvog reda, bio je kantor i cijenjeni glazbenik u Starčevu koji se nakon Drugog svjetskog rata okušao i kao voditelj omladinskog tamburaškog sastava. Mladić koji s lijeve strane pridržava ploču s natpisom zvao se Josa Barašević, a u selu je bio poznat po nadimku Lola. Dobio ga je zbog zapažene uloge u predstavi starčevačkog amaterskog kazališta. Tragična sudbina odnijela je njegov mladi život 1942. godine. Kao antifašist je likvidiran od strane okupatora u logoru Banjica u Beogradu.
Nakon oslobođenja u Drugom svjetskom ratu udruge s hrvatskim predznakom u Starčevu prestaju s radom, ali se tradicija pučkog crkvenog pjevanja nastavila. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina vjerski je život zahvaljujući tadašnjem župniku Tvrtku Tadiću (1928. – 2015.) doživio procvat. Ni glazbeni segment nije bio zanemaren. Zbor su vodile časne sestre, dok je raspjevane glasove župljana pratio raskošan zvuk starčevačkih orgulja. Taj instrument danas, nažalost, nije u funkciji, svećenik više ne stanuje u mjestu, a pjevača i pjevačica u crkvi je sve manje.
Dalibor Mergel
