Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Nikakva tehnologija ne može zamijeniti učitelja

Kako naći Recept za radost u vremenima koja radostima nisu sklona? Što reći djetetu kada, u moru želja, ni manje ni više zahtijeva: Mama, kupi mi konja? Je li mi teško razlučiti koji su Zvuci mojih tišina? Na ta je pitanja, istoimenim svojim, do sada objavljenim, knjigama, pokušala odgovoriti učiteljica Irena Ivetić. Odrasla i školovala se u Vojvodini, a od 1993. stanovnica Požege u Hrvatskoj, zaposlena u Osnovnoj školi Dobriše Cesarića u ovom gradu, ova autorica proze i poezije za djecu, koja nije u svojim knjigama zaobišla ni odrasle, našla je način kako jednostavnim i vazda optimističnim jezikom, pripovijedati o dječjem okruženju – ne samo školskom, što je njezino primarno radno okruženje, nego i obiteljskom, rodbinskom i društvenom. Djeci tako, pogledom i uvjerljivom potporom iz svijeta odraslih, želi potvrditi da je puno toga što samo u svijetu djetinjstva mogu naučiti i iskusiti. Odrasle nagovara da svoje brige i ozbiljnost probaju pogledati dječjim očima. 
»Istina je, motiva za pisanje ima puno. Pronalazim ih u svakodnevnom radu s učenicima, a često mi i kolegice, prijateljice ili susjede ispričaju neki zanimljiv događaj koji uobličim u priču. Tu su i događaji iz djetinjstva mojih kćeri i iz moga djetinjstva. Do sada sam napisala samo mali dio. Učiteljici nije teško ni pisati za odrasle, tu ne moram pojednostavljivati, skraćivati rečenice, ne moram se pitati je li to što sam napisala dovoljno razumljivo. Samo zamislim čitatelja kojem se obraćam, zapitam se što bih ja sama rado čitala i kako bih voljela da je to napisano«, otkriva nam Ivetić svoj spisateljski metod.

Recepti za radost

Svoju prvu knjigu, zbirku pjesama i kratkih priča za djecu Recept za radost, Ivetić je objavila 2007. u vlastitoj nakladi. 
»Imam puno ‚recepata za radost‘: umjetnost, priroda, dragi ljudi. Ne mogu zamisliti dan niti odlazak na spavanje bez čitanja; obožavam slušati glazbu, kao i gledati izložbe ili dokumentarce na temu slikarstva. Priroda mi uvijek iznova obnavlja energiju – moje biljke kojih imam u dvorištu, na terasi, u stanu i u učionici, šetnje uz rijeku, vožnja biciklom i putovanja, kad je to moguće. Najbolji ‚recepti za radost‘ su moji unučići – Zan Sergej, koji ima sedam godina i Lota, kojoj su dvije godine i osam mjeseci«, navodi naša sugovornica motive svoje prve zbirke. 
Iduće se godine, 2008., oprobala pjesmama i kratkom lirskom prozom za odrasle u zbirci Zvuci mojih tišina, objavljenoj također u vlastitoj nakladi. Kaže da joj je tišina vrlo važna i da bez nje ne bi bilo ničega što je do sad napisala. 
»Tek u tišini, bez praznih riječi i bez ikakvih zvukova uređaja, čovjek može biti doista sam sa sobom, pogledati sebe iznutra, osvijestiti svoje misli i osjećaje, suočiti se s njima, pustiti ih da rašire svoja krila. A potom ih uobličiti u stihove, priču, možda sliku ili skladbu«, kaže Ivetić. 
Na molbu Mama, kupi mi konja! (naslov njezine knjige priča za djecu, koju je objavila zagrebačka Alfa 2017.), kaže, odgovorila bi iskreno, jer smatra da se djeci ne smije lagati. Posebno je ponosna na svoje učenike koji su svojim crtežima ilustrirali knjigu Recept za radost, koja je, pak, doživjela i drugo izdanje. Takav oblik suradnje s učenicima isprobala je uspješno i u razrednom projektu slikovnice Naša Šima (2015.). 

Vjerovati u djecu

Ivetić čvrsto vjeruje u važnu ulogu učitelja u životu i razvoju djece i njezinom je ostvarivanju potpuno posvećena. Ona vjeruje u djecu i mlade! 
»Današnje mlade generacije često se optužuju za letargiju, nezainteresiranost i nedostatak mašte, ali ja se, općenito, protivim bilo kakvim paušalnim ocjenama i generaliziranjima. Iako u tome ima istine, jer se djeci danas, u većini slučajeva, previše pruža a malo traži od njih, mašta i kreativnost spavaju u njima i čekaju da ih netko ili nešto probudi. U svjetove mašte najbolje će ih odvesti knjige, ali i igre vani s drugom djecom i boravak u prirodi. Roditelji bi morali dozirati i nadzirati korištenje informacijsko-komunikacijskih uređaja. Djeca ne smiju biti prepuštena sama sebi, kaotičnim utjecajima sa svih strana ili, ne daj Bože, ulici. Naša je sveta obveza paziti na njih, njegovati ih kao nježne biljčice, usmjeravati, pomagati im da odrastaju bezbrižno i sretno«, kaže ona. 
Naša sugovornica, uz svijest da djeca danas odrastaju u drugačijim uvjetima od mnogih ranijih generacija, tvrdi da je uloga učitelja u formiranju mlade osobe i dalje važna, odmah poslije uloge obitelji. 
»Naš poziv je odgovoran i puno je izazova pred nama. Prinuđeni smo svakodnevno učiti kako ne bismo izgubili korak s vremenom. Djeci su na raspolaganju moderni komunikacijski uređaji, škola više nije jedino mjesto stjecanja znanja. Međutim, otkriti sklonosti i talente u djetetu, poticati, hrabriti, pomoći tim mladim bićima da razviju svoje potencijale i daju najbolje od sebe – u tome nikakva tehnologija ne može zamijeniti učitelja. Granice naših pedagoških mogućnosti ne postavlja nam današnje vrijeme i sve što ono donosi – najviše ipak ovisi o nama, našoj prilagodljivosti, spremnosti za učenje, entuzijazmu i predanosti, a učitelji su poznati po tome«, kaže Ivetić.
Beška i Novi Sad kao nadahnuće

Irena Ivetić je rođena 1966. u Ljubiji, malom rudarskom mjestu u Bosni. Kad su joj bile tri godine, njezini su se roditelji, u potrazi za boljim životom, preselili u Srijem, u Bešku. Majka joj je bila nastavnica ruskog jezika, a otac nastavnik matematike i fizike. 
»U obiteljskom domu bila sam okružena knjigama i naučila sam čitati s četiri godine. Uskoro sam počela ponešto i sama pisati. Prve pjesmice mama je pretipkala i poslala u dječji časopis Mali Kekec. Prva pjesmica mi je objavljena kad sam išla u prvi razred. Tako je počelo, nastavilo se tijekom djetinjstva i mladosti a traje i danas. Za srednjoškolske i studentske dane u Novom Sadu, gdje sam završila Pegadošku akademiju, također me vežu lijepa sjećanja. Putovali smo vlakom pa smo morali ustajati vrlo rano ujutro. Bilo je učenica koje su na nas, djecu sa sela, gledale s visine ali nikad nisam bila opterećena time da se moram svidjeti svima. Ako si otvoren i iskren, a uvijek sam nastojala biti takva, naći ćeš osobe s kojima si na istoj valnoj duljini i moći ćeš izgraditi iskrena prijateljstva. S nekim prijateljicama iz tog vremena i danas sam u kontaktu«, kaže naša sugovornica. 
Sjećanja na djetinjstvo i mladost, na Bešku i Novi Sad, za nju su, kaže, nepresušno vrelo motiva. »Do sada sam zagrabila tek malo, s površine, a toliko toga još čeka svoj red da bude napisano. Onu toplinu koji sam upila tada, u tom kraju i među tim ljudima nosim sa sobom kamo god me život odvede, i nastojim je putem svojih priča i pjesama prenijeti čitateljima«, kaže ona. 
Pjesme i priče objavljivala je i u dječjim časopisima Modra lasta, Smib, Radosti, Prvi izbor. Sudjelovala je i pobjeđivala na književnim natječajima, a tri priče su joj dramatizirane i emitirane na Hrvatskom radiju u emisiji Priča za laku noć. 
»U današnjim svjetovima, pretrpanim, kompleksnim, često i kaotičnim, dječja književnost i dječji časopisi moraju se boriti za svoje mjesto. Digitalne tehnologije ne trebamo smatrati konkurencijom nego se njima mudro služiti kako bi doprle do što većeg broja djece, posebice one kojoj su tiskana izdanja teže dostupna. U Hrvatskoj se to jako dobro radi, ima puno ljudi koji su na tom polju vrlo kreativni, uporni i uspješni. Ipak, mislim da pravu, tiskanu knjigu ništa ne može u potpunosti zamijeniti. Na koncu, najvažnije je da djeca čitaju, da steknu naviku čitanja i da zavole knjigu. Tu se opet vraćamo na vrlo važnu ulogu obitelji i nas, učitelja«, smatra književnica. 
Kaže da ima puno hrvatskih pisaca za djecu kojima se divi, no prvo mjesto, po njoj, dijele Ivana Brlić Mažuranić i Mato Lovrak. 
»Njihove su knjige napisane prije gotovo sto godina, a djeca ih i danas rado čitaju. To je doista vrijedno divljenja! Od živućih pisaca istaknula bih Božidara Prosenjaka, Nadu Mihoković-Kumrić, Stjepana Tomaša, Miru Gavrana. Kad je u pitanju poezija za djecu, po mom mišljenju neprevaziđen je Grigor Vitez, a vrlo su mu blizu Luko Paljetak i Zvonimir Balog«, kaže ona.
Na kraju razgovora sugovornicu smo pitali bi li svoje knjige, od kojih se neke već nalaze u fundusima ovdašnjih knjižnica, voljela predstaviti i u Vojvodini? 
»Predstaviti svoje knjige u mom zavičaju bila bi za mene čast i velika radost. Rado bih došla, čim bi to bilo moguće«, kaže ona.
M. Tucakov

Najava događaja

07.06.2020 - Produljen rok prijava za izlaganje na stručnom skupu \\\'Čitanjem do uključenosti\\\'

Programski i organizacijski odbor stručnog skupa Čitanjem do uključenosti koji će se održati 2. i 3. listopada 2020. u Subotici, u čitaonici Gradske knjižnice Subotica (Cara Dušana 2) u okviru XIX. Dana hrvatske knjige i riječi, dana Balinta Vujkova produljio je rok za prijavu izlaganja do 15. srpnja 2020. godine.

Prijave za sudjelovanje s izlaganjem šalju se na adresu izlaganja.skup.Subotica2020@gmail.com.

Povratne informacije potencijalni sudionici s izlaganjem dobit će do 1. kolovoza 2020.

Programski i organizacijski odbor pratit će preporuke svih nadležnih tijela, nacionalnih stožera civilne zaštite i drugih, u vezi s mjerama zaštite širenja zaraze od koronavirusa.

O odgodi ili otkazivanju svi prijavljeni izlagači i sudionici stručnog skupa bit će pravodobno obaviješteni.

Informacije o skupu, programu i prijavi sudionika te konačni program bit će dostupni na mrežnoj stranici Zagrebačkog knjižničarskog društva i mrežnim stranicama Hrvatske čitaonice, Gradske knjižnice Subotica i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

14.06.2020 - Natječaj za Festival bunjevački pisama

Temeljna svrha Festivala bunjevački pisama u Subotici je promocija i popularizacija nove bunjevačke pisme i poticaj svima, a osobito mladima kako bi sami pridonijeli očuvanju i unapređenju kulturne baštine svoga roda i naroda.

PROPOZICIJE NATJEČAJA:

  1. Tekst i glazba trebaju predstavljati život i običaje bačkih Bunjevaca;
  2. Tekst pjesme mora biti pisan ikavicom ili ijekavicom;
  3. Pjesma može imati 3 ili 4 strofe;
  4. Dužina pjesme je od 3 do5 minuta;
  5. Note (melodija, akordi) i tekst treba dostaviti u 2 primjerka;
  6. Uz tekst i melodiju obvezno dostaviti i demo snimku;
  7. Radovi prethodno ne smiju biti izvođeni (premijerno izvođenje);
  8. Jedan autor može dostaviti najviše 3 skladbe;
  9. Primljeni radovi se ne vraćaju;
  10. Radovi se šalju pod šifrom, a rješenje šifre (ime, prezime i adresa autora i kontakt telefon) mora biti u posebnoj, zatvorenoj kuverti;
  11. Nakon odabira najboljih radova, stručna komisija će autore izvijestiti o rezultatima;
  12. Festival se organizira isključivo na volonterskim principima, te se radovi neće honorirati;
  13. Autor skladbe koja je odabrana za izvedbu na festivalu samim njezinim slanjem daje svoj neopozivi pristanak da se skladba studijski snimi i izda na nosaču zvuka i video zapisu radi popularizacije festivala.

Natječaj je otvoren do 31. svibnja (maja) 2020.

Skladbe slati na adresu:

Vojislav Temunović, Skerlićeva 17 24000 Subotica, ili

HGU FBP, Jo Lajoša 4/a 24000 Subotica;

mail: hgu.fbp@gmail.com

s naznakom: ZA XX. „Festival bunjevački pisama“

Festival će biti održan 27. rujna (septembra) 2020. u Subotici.

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay