Arhiv tekstova

Paorska duša jača od nedaća

Obitelj Bošnjak, četrdesetdevetogodišnji Ivan, njegova četrdesetdvogodišnja supruga Nataša, te djeca, dvadesetčetverogodišnji sin Danijel i četrnaestogodišnja kći Danijela suvremena su šokačka obitelj, a ukoliko u razgovoru s njima zatvorite oči, vratit ćete se koje desetljeće unazad. Po ponašanju, po otvorenosti, po međusobnom povjerenju, po lijepom kućnom odgoju, pripadaju najljepšim paorskim vremenima. Pater familias Ivan, iako je pri samom kraju petog desetljeća života, a 2012. godine je kao terenski radnik somborskog Signala preživio težak udes, bori se za egzistenciju na svaki mogući način. U njegovoj četveročlanoj obitelji troje je neuposlenih, a kći Danijela je maturantica OŠ Ivan Goran Kovačić u Sonti. Skupa sa sinom Danijelom Ivan se prihvaća svakog posla, nije probirač. Geslo im je: »pošteno ćemo uraditi, pošteno nam platite«. 

Terenac paorskog srca

Ivan je odrastao na salašu, u dijelu sonćanskog atara zvanom Vrtičevica. Razumljivo, odmalena je zadojen ljubavlju prema zemlji i vodi. 
»Otkad znam za sebe volim miris zemlje, vode, šume. Jednostavno, salaš mi je u duši. Još u djetinjim danima uz oca sam zavolio ribolov, volim ga i danas. Veliki dio dana provodio sam s prostim, rukom napravljenim priborom, na obližnjem kanalu. Vrlo rano sam počeo pomagati ocu i majci u paorskim poslovima. Majka je obrađivala poveliki povrtnjak, veći dio proizvoda prodavala je na sonćanskoj tržnici. Dakako, u povrtlarskim poslovima svaki par ruku dobro je došao. Otac je konjskom zapregom obrađivao desetak lanaca zemlje, a držali smo i sitnu i krupnu stoku. Iako je oko svega bilo puno posla, bili smo prezadovoljni, jer nismo radili uzaludno, od takvog rada se živjelo vrlo solidno. Ova obiteljska idila trajala je sve dok se nad ove prostore nisu nadvili oblaci ratnih devedesetih. Istodobno s nemilim dešavanjima došla nam je i teška ekonomska kriza. Po nekom nepisanom pravilu poljoprivreda nam je prva propala. U tim uvjetima nisam želio tavoriti na salašu. Potražio sam egzistenciju u urbanijim sredinama. Radio sam sve za što mi se ukazala prilika; bio sam i mlad i jak i zdrav i puno toga sam znao, iako sam bio samouk. Nakon promjene više poslova, zasnovao sam i obitelj, život mi se iz osnova promijenio. Radio sam s još većom voljom, rođenja djece bila su mi ogromna motivacija. Kad sam se uposlio u Signalu, mislio sam da za mene počinju sigurnija vremena. Istina, uposlen sam na određeno vrijeme. Radio sam punim srcem, u poduzeću su bili prezadovoljni, pa sam imao i obećanja da će mi status preinačiti u angažman na neodređeno vrijeme«, priča Ivan.

Stradanje i oporavak

Skupa s još pet kolega, među kojima je bio i njegov sumještan Davor Domić, u ljeto 2012. godine platio je danak bahatosti i pijanstvu nepoznatog vozača. 
»Radili smo na terenu u Beogradu, na Petlji, po zahtjevu policije noću. Obilježavali smo horizontalnu signalizaciju. Jedne noći nepoznati vozač, kasnije se ispostavilo s brojem promila višestruko većim od dopuštenog, velikom brzinom je uletio u našu skupinu i razbacao nas na sve strane. Davor i ja smo najgore prošli. Zadobio sam više teških fraktura i unutarnjih ozljeda. Bogu ću uvijek biti zahvalan što sam uopće i preživio. Tjelesni bolovi i pored svih medikamenata bili su nesnosni, liječenje je bilo dugo i mukotrpno. U prvo vrijeme posljedice su bile vrlo neizvjesne«, priča Bošnjak. 
»Bio je to težak udarac za cijelu obitelj. Djeci i meni bilo je grozno, ubijala nas je neizvjesnost Ivanovog dolaska iz bolnice. I njegov oporavak bio je dug i kompliciran. Rehabilitacija, prvo u bolnici, kasnije u toplicama, trajala je dugo. Faktički, Ivan ide na kontrole i povremene terapije i danas«, dodaje Nataša. 
Definitivno zaključenje bolovanja za Ivana je označilo početak nove borbe. Iako je od medicinske struke proglašen stopostotnim invalidom i slučajem za mirovinu, komisije svih razina odbijale su njihove prijedloge. Tako je do dana današnjeg ostao bez mirovine, iako je ostao invalid bez svoje i bez krivice poduzeća, a ostao je i bez bilo kakvog materijalnog obeštećenja. Ostao je i bez posla, poduzeće je trebalo radnike terence, a on te poslove nije bio u stanju ispoštovati. 
»Po nalogu liječnika ne smijem dizati ništa teže od pet kilograma, ne smijem se izlagati velikim vrućinama, niti ekstremnim hladnoćama, škodi mi intenzivni miris boje. Jednostavno, bivšem poslodavcu ne mogu zamjeriti što me nije uposlio, jer nisam podoban za poslove koje sam radio prije desetak godina«, kaže Ivan.  

Povratak paoršagu

Ivan Bošnjak nije klonuo duhom. Bez obzira na posljedice teških ozljeda nije htio da mu djeca stanu na polovici životnog puta. U vrijeme kad je stradao, sin Danijel je pohađao srednju prometnu školu u Somboru, a kći Danijela je tek pošla u osnovnu. Čim se koliko-toliko oporavio, čvrsto je riješio priuštiti im sve što bi im priuštio i da je najzdraviji. Vratio se povrtlarstvu, ali ne uz konjsku zapregu, poput oca, nego uz hondu od šest konjskih snaga. Oranje i frezanje za pripremu povrtnjaka radio je i uslužno. No, kako mu to baš i nije bilo lako, u taj posao je uključio i sina Danijela. 
»Danijel je sam riješio raditi sve što radim i ja. Od završetka srednje do danas prijavljen je na tržištu rada. Konkurirao je za uposlenja bezbroj puta, međutim, bez uspjeha. Rekao bih da mu je u svakom slučaju problematično bilo to što nije stranački angažiran. Brzo sam ga obučio u oranju i frezanju, pa je to sada njegov resor. Meni je honda preteška. I od ostalih poslova radim koliko mogu, Danijel je uvijek sa mnom, tako da sve ugovoreno uradimo uspješno«, kaže Ivan. 
»Ništa mi nije teško raditi, tako da baš i ne žalim što se do sada nisam uposlio u struci. Otac mi je svestrani samouki radnik, a uz njega sam i ja puno toga naučio. Sada radimo skupa, a kako sam mlađi i snažniji od njega, poštedim ga gdje god mogu«, dodaje Danijel. 
Bošnjakovi u sklopu okućnice imaju povelik povrtnjak. Uzgajaju papriku, rajčicu, lubenice, krumpir i više vrsta zeleni. Tko je jedanput od njih kupio sitnu papriku, kupuje ju uvijek. 
»Papriku uzgajam iz zadovoljstva, ali od tog zadovoljstva imam i koristi. Sadni materijal uzgojim sam. Sjeme poručim iz Instituta, tako da promašaja nema. Dio paprike mi je stara, autohtona, tzv. šokačka, dio industrijska. Mislim da sam pronašao idealan odnos, pa se mogu pohvaliti maksimalnom kvalitetom i idealnom bojom. Mnogi koji danas prodaju papriku na tržnicama ne mogu istjerati jarko crvenu boju nego im bude nekako zagasita, braonkasta. Razlog je što ne odstrane korijenje prije mljevenja. Na taj način dobiju na masi, ali jako puno izgube na kvaliteti i boji«, kaže Ivan. 
Poput mnogih sonćanskih Šokaca i Ivan je veliki ljubitelj dobroga zalogaja. Dakako i majstor za pripremanje kotlića i roštilja, odnosno tanjurače. 
»Pobrojane delicije, ali i odojka ili janje na ražnju, najčešće pripremam za obitelj. No, od svega mi je najdraži kotlić, kako za pojesti tako i za pripremu. Danijel me polako sustiže, pretpostavljam da će on nastaviti obiteljsku tradiciju«, kaže Ivan. 
Kći Danijela kućna je mezimica. Odlična je učenica 8. razreda, posljednjeg dana siječnja navršila je 14 godina. Mlada je rukometašica, po svemu sudeći nastavit će niz dobrih sonćanskih vratarki. Otprije pola godine igračica je ŽRK Ravangrad iz Sombora. 
»Rukomet je moj sport, moja budućnost i mislim da sam napravila veliki korak pristupanjem Ravangradu. Tamo se radi ozbiljno, stručno, sustavno i vjerujem da će to biti presudno za moju sportsku karijeru. Rukometom se namjeravam baviti i dalje, i to najozbiljnije. Roditelji i brat me u tome zdušno podržavaju, na čemu sam im neizmjerno zahvalna«, kaže Danijela.
Ivan Andrašić