Arhiv tekstova

Prošli su blagdani. Ovo je za naše pretke bilo najljepše doba godine. Imali su vremena, poljskih poslova nije bilo, a domaći su se radili rado. Bile su duge zimske noći. Ljudi su se susretali, družili i razgovarali. Nisu vrijeme posvetili radu, nego jedan drugomu. Ne možemo zamisliti koliko je naše vrijeme opterećeno. U središtu našega druženja je sada jedna čarobna kutija. Televizija. Ako se i nađemo zajedno, redovito je ne ušutkamo. Moji vjernici već znaju da kod posjeta obitelji rado ostajem dulje, no, ako primijetim da domaćin nije isključio »tu čudnu kutiju«, uljudno se ispričam i napustim kuću. Ne zato što se ljutim, niti što sudim, nego naprosto zato što se preko ekrana ne možemo susresti. Moje vrijeme je ograničeno, a vjerujem i njihovo. No, postoji i jedan drugi razlog našega suvremenog otuđenja. Dok sam razmišljao o ovoj rubrici, zgodno sam pročitao i ovo: Poznati francuski pisac Gustave Flaubert tvrdio je kako u ovom svijetu postoje samo neke beskrajne pojave, kao što je svemir sa svojim zvijezdama, more sa svojim kapima vode i ljudsko srce sa svojim suzama. A začetnik islama govorio je svojim sljedbenicima kako svako tijelo u sebi nosi nešto vrlo važno. Ako to dobro djeluje, cijelo se tijelo dobro osjeća, ali ako ne ide dobro, cijelo tijelo osjeća posljedice. To je srce, zaključio je Muhamed. Svatko osjeća srce na svoj način. Kažu da žena gleda u dubinu, muškarac u širinu, zato je ovomu srce svijet, a ženi je svijet srce. A kako je svijet nekako podjednako podijeljen na mušku i žensku polovicu, tako je i pogled na srce podijeljen, već prema tome tko je koji srcem gleda. A ono je bogata riznica koju mnogi i ne znaju da posjeduju. Ne otkriti bogatstvo srca kod bližnjih je upravo bolest našeg vremena. Dakle, ne znamo se susresti kao ljudi. Zašto? 

NEZRELI U SEBIČNOSTI: Ima jedna mudra izreka da ljudska zrelost počinje onog časa kada netko osjeti da se više brine za druge negoli o sebi. Višak sebičnosti dokazuje pak da smo nedozreli, a egoizam je zahvatio toliko maha te se sve manje govori o drugima, a mnogo više o sebi. Netko je ironično zaključio da je egoist čovjek koji toliko želi biti u središtu pažnje da čak na sprovodu svog prijatelja žali što sam nije u lijesu. Šalu na stranu, ali svatko osjeća snažnu napast da najprije misli na sebe, a potom, ako sam nije možda ugrožen, da radi za drugoga. Kao što podsjeća i sljedeća beduinska prispodoba. Bila tako jedna široka, mirna rijeka, koja je zaustavila svoj tijek uz sam rub velike pustinje koja se prostirala pred njom. Poneka skrivena spilja, rijetka kamena hrid i jako mnogo pješčanih prudova koje je vjetar modelirao prema smjeru puhanja. To je stajalo pred rijekom. »Pa to je moja smrt!«, zajaukne rijeka. »Neću prodrijeti do obale. Pijesak će upiti moju vodu i ja ću brzo usahnuti. Neću doći do cilja da se ulijem u more. Sve sam promašila u svojem dosadašnjem tijeku.« Njezine se vode počnu pomalo pretakati u vrući pijesak i stvarati mutnu kaljužu. Vjetar je pak prikradeno stajao zaklonjen i slušao glasne tužaljke ove rijeke te joj odluči spasiti život. »Čuo sam tvoje žalbe. Prepusti se slobodno suncu da te ogrije, ne boj se, a ja ću se pobrinuti da te kao vodenu paru uzdignem uvis. Postat ćeš veliki oblak, a sve je ostalo moja briga«, predloži nevidljivi vjetar ugroženoj rijeci. No, ova jako zaplašena zbog neizvjesne budućnosti, odgovori: »Ja sam stvorena da mirno protječem između sigurnih obala, prozirna, mirna i dostojanstvena. Nisam rođena da me vihor vitla po zraku.« No, vjetar je bio uporan: »Nemoj se bojati. Kada se uspneš kao oblak, ja ću te brzo prebaciti na drugu stranu pustinje i tu ćeš ponovno, kao obilata kiša, padati i pretvoriti se u rijeku te tako dospjeti do cilja.« Ali rijeka, dovršava ova beduinska prispodoba, nešto iz ponosa, malo iz straha, a najviše iz sebičnosti, ne posluša savjet koji je došapnuo dobrohotni vjetar i ubrzo je proguta žedna pustinja. Sebičnost je opasna zaraza života. 

STALNO NEZADOVOLJNI: Legenda kao i svaka slična književna vrsta ima svojih nedorečenosti, ali sadrži istinu o čovjekovom nemiru i traženju sreće i mira. Zbog toga ljudi nisu nikada zadovoljni i tako procjenjuju vrijeme: prošlost im se uvijek čini boljom nego što je bila, sadašnjost gorom nego što stvarno jest, a budućnost vedrijom nego što će vjerojatno biti. A naš Preradović pjeva:

Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim željenog cilja se dovreba, 

opet iz njeg sto mu želja vrije.

Vratiti se samome sebi znači vratiti se vjeri da nam drugi žele dobro i da smo mi drugima obogaćenje i oni nama. Da je svaki susret, ako je pravi, stoga što je susret posvećen drugomu u sebi vrednota koja i nas obogaćuje. Zašto ne dopustiti »dobrohotnom vjetru« da nas podigne u visine, oslobodi naše sebičnosti i podari nam mogućnost da budemo »nova rijeka« za bogatstvo plodonosne kiše svakome od nas. Dakle, vrijedno je razmišljati o najvećoj bolesti našega vremena – o sebičnosti – i tražiti putove izlječenja da nađemo vremena i dovoljno razloga biti ne jedan pored drugoga, nego jedan za drugoga.