Arhiv tekstova

Bajka na zrnu soli

Prijatelj vozi kamion u Kanadi i fotografije koje objavljuje, a koje snima tijekom vožnje, graniče se s bajkovitim i nestvarnim scenama. Svaka fotografija, a to kažem bez pretjerivanja, oduzima mi dah, pomisao koliko je nevjerojatno da takav sklad postoji i da svaka odiše mirom. Svakako ima talenta za lijepo snimanje, iako nije fotograf i sve bilježi običnim telefonom, ali ima nešto više. Iz svega što njegove fotografije stvaraju u meni, ideja je da bih željela otići u Kanadu i tamo neko vrijeme živjeti, obilazeći i upijajući sve te trenutke.
Kanada je daleko, a trenutačno smo svi još dalje od nje. Ali moja želja da doživim takve krajolike, udišem ih i divim se dobila je mogućnost uskoro se ostvariti. Do mene je, opet fotografijom, došao prizor koji je dao sve ono, oduzeo dah, nacrtao bajku i nestvarnost, prenio sklad i mir, a odredište mi je pod nosom. Zapravo, za gradić sam i čula ali mi je nekako promaklo to što mi ima dati. 

Bajka u srcu Alpa

Tako se ovotjedno odredište na papiru, i nadam se uskoro, pod mojim nogama, nalazi u srcu Alpa, u Austriji, u području Salzkammergut. Kada tome dodamo činjenicu da je ovo selo, koje ima nešto manje od tisuću stanovnika, a koje se nalazi na istoimenom jezeru, otkriva se naziv odredišta. To je selo zvano Hallstatt, koje može zahvaliti za svoje ime Keltima, koji su kreirali i njegovu povijest. Mnogi zapisi smatraju da je Hallstatt jedno od najstarijih mjesta u Europi i navode razdoblje od 8. do 4. stoljeća prije Krista, kada su ga naseljavala pred-ilirska, proto-keltska i keltska plemena. Sam naziv dolazi od keltske riječne hal, što znači sol, a rudnik soli jedna je od najvećih turističkih atrakcija na ovom mjestu i moglo bi se reći da je velika zasluga za bogatu povijest stvorenu u cijelom ovom području, koje je uvršteno na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Govoreći o području Salzkammergut, radi boljeg zemljopisnog znanja, dodajem da se proteže od grada Salzburga do ledenjaka Dachstein i ima 76 jezera, od kojih je jedno od najljepših Hallstätersee.
Prije nego što nastavimo s popisom aktivnosti u ovom malom mjestu, u prilog njegovoj bajkovitosti, meni je odlična informacija da su Kinezi napravili repliku cijelog grada i smjestili ga u kinesku provinciju Guangdong. Priča kaže da su za te potrebe angažirani privatni detektivi, koji su išli u Halttstatt i nacrtali detaljne crteže, a za ovaj projekt utrošeni su i bajkoviti iznosi.

Kuće koje sjede jedna na drugoj

Prema Franzu Satori, liječniku i putopiscu, koji opisuje svoju fascinaciju gradom i njegovim konceptom riječima: »Kuće izgledaju kao da sjede jedna na drugoj, izgrađene na padini na uskoj obali, zalijepljene poput gnijezda lastavica, odražavajući se u zelenom sjaju jezera«. Dovoljno je smjestiti se u neki kut i promatrati taj sklad i njegov odraz u jezeru. Međutim, glasam za produženi boravak i obilazak nekoliko drugih atrakcija, među kojima sam na prvo mjesto stavila rudnik soli Salzwelten. Nekada najstariji rudnik u Europi danas je pretvoren u muzej, a posjet njemu prava je avantura. Kad uđete, dobivate rudarsko odijelo, spuštate se drvenim toboganom, vozite se rudarskim automobilom i dobivate priliku zaviriti u svijet soli, u rudarske priče i sudbine u kinu 400 metara pod zemljom. To se ne smije propustiti.
Kada je riječ o povijesti, iskoristite priliku posjetiti Hallstatt muzej i čuvenu župnu crkvu Uzašašća (Evangelische Christuskirche) koja se na gotovo svakoj fotografiji nalazi kao glavni motiv zadivljujuće snimke. Izgrađena je u 18. stoljeću, u gotičkom stilu, a na njoj se nalazi toranj iz 1320. godine. Blogeri, fotoreporteri, putopisci i svi drugi napravili su svaku moguću točku iz koje ćete napraviti najbolji mogući kadar.
Mnogi preporučuju da vam je jedan dan dovoljan da posjetite Halltstatt, ali čini mi se da biste ovdje trebali provesti barem dva ili tri dana. Jedan od razloga je taj što u malim mjestima dobivate najbolje iskustvo svega u razgovorima s mještanima, a za to vam treba malo spontanosti, a drugi je svakako taj što ovaj krajolik nudi pregršt autentičnih trenutaka. Jedan od takvih trenutaka je kosturnica (Beinhaus) iz 12. stoljeća, jer sadrži 1.200 lubanja, od kojih je 610 oslikano i raspoređeno po obiteljima, a sve je započelo tako da na groblju nije bilo više prostora, pa se nakon 10 ili 20 godina lubanje uklanjaju iz groba, stavljaju na sunce da izblijede, a zatim se oslikaju. Do sada sam čula da su groblja jedno od turističkih odredišta u mnogim gradovima, ali za takve kostnice nikad nisam čula.
I tko zna za što još nisam čula i radujem se svim novim otkrićima.
Gorana Koporan