Arhiv tekstova
Bal pod maskama
Nekad, u davna vremena, balovi pod maskama bili su zabava za najelitnije krugove, naročito u hladnim zimskim danima. Nekoliko kazališnih komada, ali i opera, bave se ovom temom – kako postati drugi čovjek ako promijeniš odijelo. Jedna poznata opera Giuseppea Verdija, premijerno prikazana u Rimu 1859. godine, upravo nosi naziv Bal pod maskama (Un ballo in maschera). Osnovnu ideju je razvio na bazi libreta koju je napisao francuski pisac Eugene Scribe za nekog drugog skladatelja opere, čije djelo nije doživjelo uspjeh. Ovo je u svijetu umjetnosti sasvim normalan pothvat. Za potrebe puka organizirani su u proljeće karnevali. Prošlog petka noću, kao pravi noćni sokol, naravno maskiran, otišao sam na nekoliko mjesta nabaviti »plijen«. Jedan također zamaskirani čovjek me zapita: »To si ti, Zsombore?« odgovorio sam: »Naravno, ne prepoznajem te zbog maske, ali glas mi je poznat, a tko si ti?«. Za trenutak je skinuo masku i naravno, bili smo stari drugovi. On me je upitao: »Kada ćemo već biti slobodni?«. Odgovorio sam tako da sam mu ispričao jedan dobar mađarski soc-realistički vic, koji glasi ovako: »Davno, dok su trupe SSSR-a privremeno boravile u Mađarskoj, jednog dana na ulicama Budimpešte pojavili su se američki tenkovi. Jedan oduševljeni građanin je istrčao na ulicu vičuči: ‘Szabdság, szabadság!’ (sloboda, sloboda). Jedan vojnik koji je sjedio na tenku kratko mu odgovori: ‘Njet szabadság, maskenbal!’«. Prijatelj mi se nasmijao i rekao: »Eo vidiš, i mi smo sudionici maskenbala«.
No, šalu na stranu, dužnosnici najavljuju da ćemo još dugo morati nositi zaštitne maske u javnosti. Ja mislim da ću slijediti primjer našeg predsjednika, koji čas nosi masku čas ne. Recimo, moj mlađi sin je tako pažljiv da, kada ga zamolim da mi donese nešto, onda zamaskiran ulazi i držeći propisano odstojanje ostavlja naručeno na stol, gdje ga čeka pripremljeni novac, kratak pozdrav i odlazi. Ja se ne čudim ovakvom ponašanju: s odličnim je završio srednju medicinsku školu u Subotici. Očito, dobro su ga naučili poštovati propise.
Vojvodina u »borbi«
Vojvodina u »borbi«. Naravno, ne mislim na prošle čuvene borbe i revolucije, npr. »antibirokratsku revoluciju« koja nam je donijela mnogo nevolja, nego, naravno, mislim na aktualnu »borbu protiv koronavirusa«. U ovoj borbi također prednjačimo u odnosu na druge teritorije republike. Najmanje zaraženih i najmanje ljudi na aparatu za disanje. Ovo ja pripisujem mentalitetu naše pokrajine, gdje ljudi najviše poštuju zakone i redovito plaćaju svoje račune. Mogao bih ovu činjenicu tumačiti kako je to ostatak ponašanja naslijeđenog iz Austro-Ugarske. Naime, mentalitet jednog naroda jako teško je promijeniti i sjetio sam se sjajnog srpskog satiričara, Radoja Domanovića, i njegove priče Kraljević Marko po drugi put među Srbima, napisane prije više od 120 godina, koja je toliko aktualna da i danas djeluje svježe. Preporučam, ako imate mogućnosti, pročitajte ovo djelo, ali i ostale satire ovog pisca. Vremena za to sad bar imate, pogotovo ako ste stariji od 65 godina. Vjerojatno iz razloga što poznaju mentalitet naroda ispod Save i Dunava, vođe aktualne»borbe s pandemijom« odlučili su uvesti za nadolazeći vikend još jedan dug policijski sat, od četvrtka popodne do ponedjeljka ujutro. Uvjeravaju nas da ćemo poslije ovog perioda biti mnogo »slobodniji« – uz obavezno maskiranje. »Bumo videli, dečki«, da citiram jedan mnogo poznati stari vic. Ovog tjedna konačno će zasjedati i republička Skupština, slično kao mađarski Parlament u prorijeđenom rasporedu sjedenja i u zaštitnim maskama i rukavicama. Kako sam informiran, na dnevnom redu će biti »post festum« prihvaćene i potvrđene sve uredbe i odluke koje je do sada Vlada u suradnji sa stručnjacima i s predsjednikom donijela u izvanrednom stanju. Svaka država se drugačije ponaša, naša je odabrala ovaj oblik. Je li bilo moguće i drugačije, ne razmišljam o tome.
Prvosvibanjska parada
Sjećam se kako sam bio iznenađen kada sam se u Amsterdamu susreo sa svečano odjevenim ljudima koji su u reveru nosili crvene karanfile, mnogi prozori su bili ukrašeni crvenim ili nacionalnim zastavama, a na glavnom trgu koji se zove Dam i nalazi se ispred kraljevske palače održan je miting. Onda sam shvatio da je zapravo prvi svibanj međunarodni Praznik rada, a čudio sam se zato što su kod nas i u drugim socrealističkim zemljama održavane prvosvibanjske parade s obaveznim sudjelovanjem »radnog naroda i poštene inteligencije«. U susjednoj Mađarskoj ovu prazničnu paradu iz šale su nazvali »domoljubni praznik« zbog toga što se svi sudionici žele vratiti što brže u svoje domove. Po svemu sudeći, prvi dan svibnja, poslije uranka, provest ćemo paradirajući u mom dvorištu. Već planiram da s mojim ukućanima organiziram povorku, a da »masa sudionika« bude što brojnija u povorci će sudjelovati i moji kućni ljubimci – mačka i ker na povodcu. Naravno, nosit ćemo crvenu zastavu i pjevati »Ustajte svi sužnji na ovom svijetu«. Kako sebi, tako i vama želim ugodno prvosvibanjsko roštiljanje ili npr. kuhanje čobanca, graha... Ovo se može izvoditi i na terasi (to je preporuka našeg stožera). Zato u četvrtak morate krenuti u noćni lov na plijen.
