Arhiv tekstova

»Bilo tko, u bilo kojem momentu i na bilo kojem mjestu može postati manjina«, istaknula je na jednom svom predavanju dr. Gordana Vilović, profesorica etike na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. 

Ova se činjenica, čini se, često zaboravlja pa je izvještavanje o manjinama, u ovom slučaju nacionalnim, s jedne strane ispolitizirano – one su na margini društva i najčešće ih se stavlja u negativne okvire. S druge strane, književnik László Végel pita se »je li manjine samo igraju i pjevaju«, ističući time da većinski mediji Srbije, ako već ne izvještavaju o manjinama u incidentnim situacijama, onda ih prate sporadično i uglavnom folkloristički, tvrdi novinarka Radija Slobodna Evropa Žužana Serenčeš.

Za hrvatskog novinara Dragu Hedla može se reći da pripada manjini. Onoj manjini novinara koja je u ratnoj, ali i poslije-ratnoj Hrvatskoj pisala o ratnim zločinima protiv Srba koje su počinile hrvatske snage. Radio je kao glavni urednik regionalnog dnevnog lista Glas Slavonije sa sjedištem u Osijeku i odbijao izvještaje krojiti po kursu tadašnje politike. Glas Slavonije tada se smatrao jednim od rijetkih neovisnih novina, no to je potrajalo kratko. Godine 1991. Branimir Glavaš, osoba koje je danas saborski zastupnik, umarširao je u redakciju Glasa Slavonije, naoružan i obučen u maskirnu odoru, u pratnji desetak također naoružanih vojnika i doslovce izbacio Dragu Hedla iz ureda i s pozicije glavnog urednika. Drago Hedl je nastavio svoj novinarski rad u Slobodnoj Dalmaciji, a od 1993. godine u Feral Tribune-u. 

4Kakvo je danas izvještavanje o nacionalnim manjinama u Srbiji i Hrvatskoj?

O manjinama se piše samo od slučaja do slučaja i to uglavnom u incidentnim situacijama, kada imaju neku negativnu konotaciju, negativni predznak. Manjine tada dolaze u prvi plan medija i postaju od interesa javnosti. Međutim, tu se ne spominju suštinski problemi te manjine, kako one žive, koliko su integrirane u većinsko društvo, odnosno koliko imaju ili nemaju jednaka prava sa većinskim narodom. Povod koji bi bio normalan, nekakav ljudski interes o tome kako žive Hrvati u Vojvodini, toga ćete naći jako malo u medijima, ali ako se nešto loše dogodi nekom Hrvatu u Vojvodini ili ako se sruši nekakav nacionalni spomenik, tada će to biti u medijima, ali opet na margini incidenta, znači ne na osnovi analiza zašto je došlo do toga, kakva je pozicija Hrvata u Vojvodini.

4Danas u gotovo svim medijima dominira infotainment, odnosno žute, tabloidne priče i crna kronika. To potvrđuje formulu žutog novinarstva tzv. tri »S«: skandal, seks i sport. Spominju li se u tom kontekstu i manjine?

Objektivno izvještavanje je profesionalni imperativ, no kontekst priče u mnogo čemu ovisi i o profilu i o uređivačkoj koncepciji novine. Mnoge novine danas donose senzacije, pa onda kroz tu senzaciju nastoje prikazati događaj, koji možda uopće nema tu dimenziju. Novinari stvaraju jedan virtualni svijet onoga što bi oni htjeli da se dogodi a nije se dogodilo. Ako se dogodi nešto što je zanimljivo za sve tri nacije, imat ćete tri posve drugačije priče. Novinari bi trebali biti ne samo dovoljno educirani za te teme (izvještavanje o nacionalnim manjinama), nego i dovoljno zainteresirani i senzibilizirani za te probleme. Odgovornost novinara leži u tome da iznose činjenice, a ne negativna očekivanja sredine koja može biti pogođena raznoraznim pobudama, odnosno da se jedan događaj u kojem je sudjelovao Srbin, Hrvat, Mađar, prikaže kroz sasvim drugačiju prizmu nego što on zaista je.

U tome zapravo leži odgovornost novinara da prvo shvate što se dogodilo, a drugo da eliminiraju sve one primjese koje tom događaju ne pripadaju.

4Možete li usporediti srpsku manjinu u Hrvatskoj i hrvatsku u Srbiji?

Teškoće koje imaju srpska manjina u Hrvatskoj i hrvatska u Srbiji gotovo su identične, razlikuju se u ponekim nijansama, jer obje nose hipoteku, teret svojih nacionalnih država. Sigurno da je hrvatska manjina za to možda nešto manje kriva, pod znacima navoda, nego što je to srpska jer se rat nije prenosio iz Hrvatske u Srbiju nego je išao obrnuto. Ali, na taj način ne želim pravdati ono što se danas događa Srbima u Hrvatskoj, a još manje ono što se događa Hrvatima u Srbiji.

4Tijekom rata, novinarsko izvještavanje odvijalo se u teškim uvjetima. Kako je Vama tada bilo?

Bilo je u Hrvatskoj puno situacija kada sam osjećao nekakvu stigmu i obilježavanje stranim plaćenikom, Sorosevim čovjekom koji radi za drugu stranu, koji je državni neprijatelj i koji nema dovoljno osjećaja za nacionalnu stvar. 

Bilo je mnogih situacija u kojima su se novinari deklarirali da su spremi lagati za Hrvatsku. Ja nikada nisam bio spreman lagati za Hrvatsku ali sam uvijek bio spreman govoriti istinu za Hrvatsku. To, naravno, nije ista pozicija. Ne mislim da laži koje bih upotrijebio koriste mojoj državi. Kratkoročno, one mogu biti tako shvaćene, ali u nekom dužem smislu mislim da ću izgubiti i ja i ta Hrvatska koja je moja domovina. Tu je zgodan primjer pisanje o ratnim zločinima iz svoga naroda. Kada recimo pišete o zločinima koje su počinili Srbi, to će biti dobro primljeno u većini medija i u većini građana koji će to doživjeti kao normalnu poziciju u kojoj ćete vi govoriti o tome što se događalo nama. Ali, ako progovorite o tome što se događalo u istoj toj Hrvatskoj u isto to vrijeme Srbima, onda je to stvar nacionalne izdaje. To sada više nije tako i o tim se zločinima govori na jedan drugačiji način, s jedne druge pozicije, mada niti danas to nije stvar na kojoj se stječe popularnost, dobivaju bodovi i na kojima postajete omiljeni u svom narodu. Potrebno je naći dozu balansiranosti, dozu toga da vi niste manje Hrvat ako pišete o tome što se događalo Srbima u Hrvatskoj.

O tim temama bilo je teže pisati, ali kako je rat odmicao i kako se stvarala jedna vremenska distanca, u takvom ambijentu to je nešto lakše. 

4Je li Vam ikada prijećeno, s obzirom da ste tijekom rata, a i danas, pisali o »osjetljivim temama«?

Kada pišete o temama koje se tiču vaše sredine, ljudi koji su činili te stvari su među vama, to je onda teže, kompliciranije i puno opasnije za vas, za vaše obitelji, za vašu egzistenciju. Ali, ako pregrmite tu fazu koju je nužno proći da biste tu neku poziciju izgradili, tada postane lakše. Nešto što je veoma bitno, smatram da mi je u tim prilikama javnost najveći saveznik. Kada vaše priče postanu dio javnosti, kada za vas znaju, kad vi imate situaciju da o vama podjednako znaju i u Splitu i u Rijeci i u Zagrebu, tada je vaša pozicija nešto jednostavnija. Tada su i oni koji su vam nešto napakostili svjesni toga da bi činjenje nekog zla prema vama, nekakvih fizičkih odmazda… Javnost je meni bila najveća zaštita i toj sam se javnosti uvijek vraćao kao svom najjačem savezniku.