Arhiv tekstova

Prošloga  tjedna je u Subotici, sa zadatkom postavljanja starih splitskih i plesova otoka Brača, u Hrvatskom kulturnom centru »Bunjevačko kolo« boravio glasoviti koreograf i etnokoreolog iz Splita Branko Šegović. Etnologija je samo jedno od njegovih interesovanja, jer smo razgovarajući s njim, saznali za još mnoštvo zanimljivih činjenica iz njegovog nesvakidašnjeg životopisa. Svjetski putnik, poznavatelj narodnih plesova i pjesama, sportaš, poliglot, ljubitelj opere…, najkraći je opis ovog iznimno vitalnog čovjeka, kojemu teško možete povjerovati kada vam spomene godinu rođenja.

Šegović je rođen je 1922. godine u Splitu. Tu je polazio osnovnu školu i realnu gimnaziju do 6. razreda, a preostala dva završio u Zagrebu, kamo se njegova obitelj preselila. Kao dobitnik državne stipendije, u Švicarskoj upisuje studije etnologije, a potom i pravo. Tu boravi sve do kraja II. svjetskoga rata, i već tada ostvaruje i romaneskne priloge u svom životopisu – naime, bio je članom švicarske nogometne i rukometne reprezentacije. A takvim vas crticama šjor Branko kroz razgovor redovito iznenadi…

 

HR: Kako je izgledao Vaš povratak u poratnu Jugoslaviju?

Kada sam saznao da je moguće vratiti se u tadašnju Jugoslaviju, odmah sam to učinio. Nisam imao informacija o tome gdje su i kako su članovi moje obitelji. Vukla me je nostalgija. U Zagrebu sam proveo samo dva i pol dana, te pošao u Osijek kod moga strica, koji je bio pravnik, prvu godinu u mirovini. Slučajno sam u vlaku upoznao jednog gospodina, važnog funkcionara, koji mi je ponudio zaposlenje i mjesto u NK »Osijek«, koji je u to vrijeme često mijenjao imena. U Osijeku sam radio u pravnoj službi kao stenograf. To je tada bio atraktivan posao, nije bilo još ni magnetofona, te sam pristojno zarađivao. Po cijeli dan sam vodio zapisnike Upravnih odbora i Radničkih savjeta. Taj mi je hobi donio puno angažmana. Radio sam honorarno i na radiju »Glas Slavonije« u Osijeku. Trener u Osijeku bio je Lehner, koji me je znao još iz Zagreba, gdje sam igrao u mladoj momčadi »Konkordije«. Igrali smo s »Hajdukom«, kada su me njihova dvojica igrača prepoznala. Bila je to  komična situacija. Krenuli su me grliti, a sudac je mislio kako su prišli da me tuku. Skoro je došlo do prekida utakmice, ali smo na kraju uspjeli objasniti cijeli slučaj. Uvečer, na domjenku su me pozvali u Split, jer im je trebao dobar vratar. Iako mi je u Osijeku bilo dobro, nakon mjesec dana kada su mi osigurali premještaj, pristao sam i vratio se u rodni Split. U »Hajduku« sam se zadržao vrlo kratko, jer su mene i još jednog igrača, pošto nismo htjeli pristup u Partiju, protjerali. Ipak, zbor toga nisam imao većih problema. Sve do odlaska u mirovinu radio sam u pravnoj službi i kao daktilo-stenograf u Splitu. S tim znanjem, a kao jedan od najboljih tadašnjih stenografa u Hrvatskoj, bio sam im veoma potreban. 

HR: Kada ste i na koji način došli u dodir s narodnim plesovima i pjesmama, tj. kako ste se počeli baviti folklorom koji će kasnije postati značajnim dijelom Vaše svestrane aktivnosti?

Teta moje maćehe, koja je u vrijeme kada sam je upoznao imala 91 godinu, slovila je u Splitu za najbolju plesačicu. Ona je mene i moju mlađu sestru po cijeli dan, kada bi došli iz škole, učila starim splitskim plesovima. Naučio sam i te melodije, koje sam kasnije, s obzirom da sam privatno polazio i srednju glazbenu školu, i zapisao. Da nije bilo mene, danas se ne bi znalo za starogradske splitske plesove, osobito za melodije splitske monfrine. Slavni vratar Vladimir Beara, tada član juniorske momčadi »Hajduka«, odveo me je jednom prilikom u splitski KUD »Jedinstvo«, u kojem su on i još nekoliko nogometaša – Šenauer, Vukas, Krstulović – svake srijede išli učiti ples. I tako sam se ja kao etnolog tamo i zadržao, te poslije 27 godina bio i njihov umjetnički voditelj. 

Kasnije sam polazio različite tečajeve folklora. Bio sam na prvoj Školi folklora u Jugoslaviji 1950. godine. Bilo nas je 40-ero iz cijele zemlje, a školu su vodili najveći tadašnji predavači i demonstratori u oblasti folklora. Tamo me je etnologijom još više »zarazio« čuveni etnolog, pokojni profesor Zagrebačkog sveučilišta dr. Milovan Gavazzi. Zahvaljujući Savezu folklorista Jugoslavije, bio sam upućivan i na specijalizacije. U Moskvi sam bio u slavnom Državnom ansamblu narodnih plesova Igora Moiseeva, koji je i danas jedan od najslavnijih svjetskih ansambala. Kada je Prosvjetni sabor Hrvatske na inicijativu poznatog folklorista dr. Ivana Ivančana pokrenuo prvu školu folklora u Puli 1976. godine, pozvan sam kao predavač, i od tada i tamo radim. Kako se ta škola internacionalizirala, ja sam zahvaljujući radu u njoj stekao brojna poznanstva i bio pozivan diljem svijeta, na svih pet kontinenata.

HR: Što biste naveli kao Vaša najveća dostignuća u oblasti bavljenja folklorom?

Neka od najvećih su svakako ona priređivana za velike manifestacije – zatvaranje Mediteranskih igara u Splitu 1979, otvorenje Mediteranskih igara u Casablanci 1983, te Mediteranskih igara u Latakiji u Libiji 1987. godine. Radio sam i svečanost otvorenja prvenstva Europe u lako-atletici u Splitu, prve Splitske ljetne igre 1948. godine. Priređivao sam i svečanost otvorenja povodom stogodišnjice dolaska prvih Jugoslavena na Novi Zeland i tom prigodom bio primljen kod maorske kraljice, gdje sam naučio i jedan njihov ples. Član sam Europske folklorne organizacije, te sam vrlo često bio pozivan među žiri za razna natjecanja. Svake četvrte godine u Lucernu, točnije u jednom obližnjem hotelskom naselju, sudjelujem na Međunarodnom seminaru folklora Švicarske. Predavač sam i na seminarima u skandinavskim zemljama, Škotskoj, Engleskoj, Bugarskoj, Egiptu, Japanu… 

Moja se koreografija za operu »Ero s onoga svijeta« od 1948, nekoliko godina izvodila u Baletu splitskog HNK. Tu sam koreografiju uradio s vrlo neznatnom stilizacijom pojedinih plesnih elemenata. Pokojni Jakov Gotovac, autor opere, oduševio se njome, i zahvaljujući njemu upućivan sam po svijetu gdje sam i postavljao ovo kolo. Bio sam u Zürichu, Sevilli, Anversu, Berlinu… 

HR: Osim splitskog KUD-a »Jedinstvo«, koja ste još kulturno-umjetnička društva vodili i poučavali?

Vodio sam i kulturno-umjetničko društvo željezničara »Filip Dević« iz Splita, folklorni ansambl KUD »Brodosplit«, HFD »Jadro« u Solinu, folklornu grupu u Grabu, aktivno surađujem sa svim društvima u Dalmatinskoj zagori i Cetinskoj krajini. Prije dvije godine, zahvaljujući Hrvatskoj glazbenoj mladeži, u Splitu smo organizirali seminare folklora za djecu, predajem godinama na seminaru folklora »Etno« u Zagrebu, koji vodi Goran Knežević, koreograf koji je i u »Bunjevačkom kolu« postavljao dvije koreografije. Prije raspada Jugoslavije sam predavao na školi Udruženja folklorista Vojvodine na čelu s Dobrivojem Putnikom. Zahvaljujući njemu ja sam 24 godine istraživao vlašku regiju u Srbiji, čak sam radio i prezentacije ovih igara u svijetu. Istraživao sam i folklor zapadne Makedonije, dobio sam u to vrijeme, 1974. godine, nagradu Sobranja Makedonije. Radio sam plesove čak i sa skupinom gluhonijemih osoba u Splitu, s kojom smo zastupali Jugoslaviju na takozvanim Olimpijskim igrama gluhonijemih u Budimpešti. 

HR: Kako surađujete s mlađim kolegama iz svoje struke?

Mislim da današnji mladi stručnjaci iz ove oblasti mnogo »filozofiraju«. Znam da sve doživljava određenu evoluciju, pa tako i folklor, ali mi se s pojedinim njihovim stavovima teško složiti. Ima tu puno različitih tumačenja, da vidite samo kakvih sve varijanti bunjevačkih kola imate.

HR: Koliko ste upoznati s bunjevačkim plesovima i kakav je Vaš odnos prema njima?

Ja ih obožavam. U Tavankutu sam bio dva puta. Godine 1968. sam išao s Dobrivojem Putnikom, a 1970. sam tamo boravio s Ivanom Ivančanom i prof. Hanibalom Dundovićem iz Zagreba. Bili smo divno primljeni i vidjeli puno toga što se tiče ovih plesova. Ja danas onima koji postavljaju ove plesove strahovito prigovaram za ono što sam nazvao »bijelomanijom«. Sva zagrebačka društva koja na programu imaju bunjevačke plesove sva su u bijelom, izlaze u kompletno šlinganim kostimima. To je, moram priznati, efektno i lijepo, ali to nema onu pravu, originalnu vrijednost. 

HR: Povod Vašeg dolaska je postavljanje nekoliko plesova za potrebe Folklornog odjela HKC »Bunjevačko kolo«…

Posebna mi je čast predavati ovdje u »Bunjevačkom kolu«. Tu sam imao preporuku zagrebačkih kolega, koji poznaju rad umjetničkog voditelja »Bunjevačkog kola« Davora Dulića. Radimo na postavljanju starih splitskih plesova, koreografije koja me je uz Vrličko kolo najviše proslavila u svijetu. Ona sadrži tri starogradska plesa – monfrinu, četvroku (kvadrilju) i polku šaltin. Specifičnost ove koreografije su nošnje i stil plesanja koji odišu elegancijom i profinjenošću, što svjedoči o sedamnaest stoljeća starom identitetu grada Splita. To su plesovi koje sam izučavao povratkom u Split, nakon II. svjetskog rata, kada sam obilazio mnoge kuće, što je tada bilo mnogo lakše nego primjerice danas, jer je u Splitu tada živjelo oko 40.000 stanovnika. Tijekom ovih nekoliko dana nastojat ćemo prirediti još i starogradske plesove otoka Brača.

HR: Kako biste ocjenili ovdašnje uvjete za rad te izvođačke sposobnosti ovoga ansambla? 

Mislim da su sjajni. Oni su odlični plesači i dobro radimo. Moji su principi da stvorim opuštenije ozračje, da budem duhovit. Brzo su me prihvatili, jedino mislim da imamo malo vremena kako bi oni sve te plesove svladali. 

HR: Koliko bunjevački plesovi u Hrvatskoj pobuđuju potrebu da se nešto više sazna o životu Hrvata na ovim prostorima?

Mi o vama znamo vrlo malo, gotovo ništa. Na HRT-u se tek ponekad moglo čuti o vašoj borbi za status nacionalne manjine i da ste ostvarili time određena prava. Potrudit ću se povratkom u Split da se, recimo u »Slobodnoj Dalmaciji«, objavi reportaža o mom boravku ovdje, da se ljudi malo više informiraju. 

HR: Jeste li, s obzirom na dugogodišnji staž, publicirali neku knjigu iz oblasti folklora?

Nažalost, nisam. Pojedinci su koristili moje zapise koji se nalaze u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. 

HR: Vratimo se na temu sporta. Kojim Ste se sve sportovima bavili?

Nogomet sam počeo igrati još kao junior u »Hajduku«, a kada smo prešli u Zagreb, kao što sam već spomenuo, počeo igrati za NK »Konkordija«. Bio sam vratar u »Osijeku« i ponovno u »Hajduku«. Inače, počasni sam član londonskog nogometnog kluba »Arsenal« i lisabonske »Benfice«. Osim nogometa, bavio sam se i stolnim tenisom. Subotički velikan ovog sporta Tibor Harangozo mi je na prvenstvu Jugoslavije 1970. u Novom Sadu poklonio reket. Igrao sam tada za splitski sastav »Trgovački«. S reketom koji mi je Harangozo poklonio ja i danas igram, i evo već pet godina zaredom osvajam veteransko prvenstvo Dalmacije u stolnom tenisu. Bavio sam se i gimnastikom. Godine 1948. sam u ekipi Jugoslavije nastupao na posljednjem Sveskogorskom sletu u Pragu. Igrao sam i rukomet. Prvi sam čovjek koji je donio rukometnu loptu u Split, poslije II. svjetskog rata. Svi su se čudili »šta je Šego donija«. Govorili su mi: »Prvi i zadnji put da si tu nakazu od baluna donio na igralište. I doneseš li je drugi put neš’ više igrat u ‘Ajduka«. Na inicijativu Lea Lemešića smo osnovali rukometni klub »Hajduk«, ali to nije dugo potrajalo. 

HR: Boravci diljem svijeta su Vam omogućili da upoznate i naučite brojne jezike. Kojim se sve jezicima služite? 

Govorim šest stranih jezika – francuski, talijanski, češki, portugalski, norveški, solidno i japanski. U Japanu sam održao i jedno predavanje, jest da je bilo malo smijeha, ali… Danas, kada sam šetao Suboticom, promatrao sam nazive pojedinih institucija koja su ispisana i na mađarskom, te sam ih zapisivao. Volim uvijek naučiti nešto novo.

HR: Proputovali ste gotovo cijeli svijet. Koji dio svijeta bi još željeli vidjeti?

Prošao sam sve kontinente. Što se tiče Amerike – sjeverne, južne i srednje – obišao sam sve države. Dobar dio Azije, također. Najmanje sam boravio u Africi. Volio bih vidjeti njezin južni dio, jer sam sjeverni većinom uspio proputovati. 

HR: Koja je tajna Vaše vitalnosti i energije kojom, s obzirom na godine, uspijevate i dalje tako aktivno živjeti te ostati u profesionalnoj formi?

Moj je otac bio strastveni pušač, a ja i moj brat nikada u životu nismo ni stavili cigaretu u usta, a kamoli je probali. Jednom sam još kao vrlo mali probao kavu, i od tada je više nikada nisam okusio. Kategorički tvrdim da je jako bitna i fizička aktivnost. I danas ja znam pješačiti po 20-30 kilometara. Poučavam folklor u okolnim mjestima te tamo idem pješice. Krenem polako par sati ranije, jer su mi probe navečer. Gurman sam, ali vodim računa o ishrani. Još jedna stvar. Mene doma zovu »Medo« jer mjesečno trošim dva kilograma meda. Također sam i velika »skitnica«. Volim se zabavljati i družiti s mladima. Tako sam za Novu godinu s članovima KUD-a »Dalmacija« iz mjesta Dugi Rat, do šest ujutro bio u provodu.