Arhiv tekstova

Daljnja događanja mogu se rekonstruirati samo temeljem Mandićevih sjećanja, i to s polustoljetne distance: Malo zatim dođe Gromon, veliki župan cijele Bačke, u Suboticu i u ime vlade, a u nazočnosti varoške uprave, policije, novinara i publike zatvore Kasinu. Nakon toga nekolicina članova Kasine otputovala je u prijestolnicu i zatražila prijem kod Kálmána Tisze. Tu je Augustin Mamužić ponudio političku pogodbu predsjedniku vlade. Rekao je kako bi Bunjevci kadri bili kod idućih izbora oboriti Košutove Mukiće; i da će Bunjevci prilikom posl. (aničkih) izbora velikom većinom za vladine kandidate glasati; ali bezuvjetno je nužno da se pravila skromne i domoljubive Kasine potvrde.1 

Prije pristanka na pogodbu Tisza je iznio svoje uvjete: da se na idućim parlamentarnim izborima u jednom od dva subotička okruga za zastupnika izabere stari liberal Imre Ivanka, i da se izvrše određene izmjene u statutu Kasine. Drugi dio Tiszinih zahtjeva stigao je u Suboticu kao službeni dopis Ministarstva unutarnjih poslova i upućen je Gradskom vijeću 19.9.1878. godine.2 U njemu su nabrojane izmjene koje je potrebno izvršiti u statutu. Na prvom mjestu bilo je izbacivanje odrednice bunjevačka iz naziva Kasine, da bi nakon toga osnivačima velikodušno ostavljena sloboda izbora imena udruženja. Osim uputa za članove Kasine dopis sadrži i upute gradskoj upravi u svezi s daljnjim postupanjem oko registriranja udruženja. Nalaže se obustava rada Kasine, jer se privremeni rad odobrava samo onim udrugama koja su svoje statute proslijedile Ministarstvu preko gradskih vlasti, što u slučaju Kasine nije učinjeno. Gradskoj upravi je naloženo da o svemu obavijesti javnost grada.

REGISTRIRANJE KASINE: Peripetije oko registriranja, sada već Pučke kasine, bližile su se kraju kada su Đeno Dulić i Ivan Rožić 14. listopada 1878. godine ispravljeni statut predali Gradskom vijeću i zamolili da se on proslijedi u Budimpeštu.3 Tri dana kasnije Vijeće je poslalo statut, a pozitivan odgovor državnog tajnika Keménya stigao je u grad 5. studenoga 1878. godine. Jedan primjerak statuta je uručen Đeni Duliću, a drugi je odložen u gradsku arhivu.4

Tako je nakon gotovo jednogodišnjih zapreka Bunjevačka kasina, registrirana kao Pučka kasina, otpočela svoj rad na ustavnom i gazdalučkom izobraženju članova. Sredstva predviđena za realiziranje ovih ciljeva bila su: priređivanje javnih pridavanja i večernjih zabava; međusobnim poučavanjem, druženjem i čitanjem dnevnih novina i knjiga.5 

Pučka kasina je službeno osnovana na Materice, 15. prosinca 1878. godine. Tom prigodom je pročitano pismo koje 16. studenoga Kasini uputio naslovni biskup Ivan Antunović (1815.-1888.). 

Reakcije javnosti na prvo organizirano i masovno očitovanje nacionalne svijesti subotičkih Bunjevaca bile su različite i ovisile su od (nacionalnog) kuta promatranja. List »Szabadka és Vidéke« je u članku s upozoravajućim naslovom Budno! i samu ideju osnutka Kasine povezao sa panslavističkim, konkretno ruskim utjecajima. Subotički dopisnik novosadske Zastave (najvjerojatnije Teodor Vujić) pozdravio je osnutak Kasine naše braće Bunjevaca s karakterističnim nacionalno – romantičarskim zanosom 19. stoljeća. 

ČLANSTVO PUČKE KASINE: Iako u Historijskom arhivu u Subotici postoji zaseban fond o Pučkoj kasini, za vrijeme do Prvog svjetskog rata nije sačuvan niti jedan popis članova. Svi podaci morali su biti sakupljani iz drugih vrela. U nedostatku originalne građe, već spomenutih 178 starješina, koji su 27.7.1878. godine uputili proglas subotičkim Bunjevcima, mogu se smatrati osnivačima Pučke kasine. 

Na prvoj godišnjoj skupštini izabrano je rukovodstvo Kasine: predsjednik je bio Đeno Dulić, dopredsjednik Đuka Vujković Lamić, blagajnik Bodo Kujundžić, perovođa Josip Manić Jukić, odvjetnik Augustin Mamužić, dok je briga o knjižnici povjerena Marku Skenderoviću. U prvi odbor Pučke kasine izabrani su: Ambrozije – Boza Šarčević, Lazar Mamužić, Ive Dulić, Đuka Bašić Palković, Lojzija Gabrić, Antuško Skenderović Hadnađ, Barna Vidaković, Joso Kujundžić, Vranje Vujković Lamić, Josip Rajčić, Marko Dulić, Martin Matković, Remija Poljaković, Babijan Stantić, Antun Budanović.6 

U traganju za odgovorom na pitanje tko su bili ti ljudi najviše podataka o prvim članovima Kasine nalazi se u listama najvećih poreznih obveznika, kao i u listi virilnih zastupnika gradske skupštine za 1878. godinu. Među Subotičanima koji su se na osnovu plaćene poreze našli među 113 virilista iz odbora Kasine bili su zastupljeni samo Lazo Mamužić na 44, Šime Malagurski na 75. i Kalor Đukić na 108. mjestu. Na listi najvećih poreznih obveznika za 1881. godinu predsjednik Kasine Đeno Dulić će biti na 242. mjestu, blagajnik Bodo Kujundžić će 1882. godine biti rangiran na 402, a knjižničar Josip Kujundžić 1883. godine čak na 536. mjesto. Dakle, prvi članovi Pučke kasine najvećim dijelom bili su srednji ili sitniji posjednici, s najviše nekoliko desetina jutara zemlje. Tadašnji Bunjevci zvali su ih starješine, misleći na njihovo mjesto u porodičnim zadrugama. Jedini izuzetci bili su odvjetnici Lazar i Augustin Mamužić. 

Među članovima prve uprave Kasine nema najbogatijih Bunjevaca sa spomenutih liste virilista za 1878. godinu: Jakova Stipića (17.), Lazar Stipića (20.), Franje Kuntića (35.)… I ovo je prilog za činjenicu da su osnivači Kasine bili okrenuti najširim društvenim slojevima i težili što masovnijem članstvu.

Članstvo u Kasini, kao i ona sama, obnavljali su se svake tri godine. Novim članom je postajao svako koga bi predložila dva člana Kasine, a izbor potvrdio odbor na svojoj sjednici. Zabilježeni su mnogi slučajevi da kandidati nisu i primljeni u članstvo. Na sjednici odbora 21.5.1905. godine nisu primljeni bivši članovi Građanske čitaonice Đorđe Petrović, Vilmos Härtl, Béla Sagmeister i Jakov Radić jer su u svojevremeno u tisku vrijeđali Pučku kasinu. Zbog svoje mladosti 21.1.1900. godine nisu primljeni Josip Tikvicki, Kálmán Hegedüs i Lukács Táncos. Iako su najvećim dijelom članovi Kasine bili Bunjevci, u nju su primani i zainteresirani pripadnici drugih naroda (Árpád Karácsonyi, Dušan Manojlović, Mór Geiger, István Siflis, Gyula Végh, Milorad Jovanović, Milan Ognjanov, Đorđe Stojković…) Zabilježeni su rijetki slučajevi isključenja članova. Tako je na prijedlog Lazara Mamužića iz Kasine prognan učitelj Stipan Gurčan, koji je bio osuđen zbog prinude.

Godišnja članarina u iznosu od 3 forinte kod mnogih je članova izazivala neuobičajenu zaboravnost. Na sjednici odbora održanoj 25.4.1899. godine pročitan je popis 23 člana koji u kasu Kasine duguju više od tri godišnje članarine. Zaključeno je da se svima njima zabrani ulazak u Kasinu sve dok ne plate dugovanja. Izuzetak je napravljen samo prema najvećem dužniku, ali i jednom od najuglednijih članova, Ambroziju – Bozi Šarčeviću, koji članarinu nije platio punih sedam godina. I pored prijetnji situacija nije promijenjena, jer je dvije godine kasnije iznesen podatak da od 205 članova, njih 180 duguje članarinu u ukupnom iznosu od 400 kruna. 

Vremenom je Pučka kasina postala vrlo ugledna institucija u gradu, te su njeni članovi pazili na renome svoje udruge. Za ilustraciju ove konstatacije interesantna je molba Antuna Vidakovića, koji je 1900. godine zatražio prestanak članstva u Pučkoj kasini, pošto je izabran za poslužitelja u Gazdačkom krugu. Štiteći ugled svojih prijatelja iz Kasine Vidaković je u molbi naveo da se moj stalež ne slaže sa ugledom članstva.7

U nedostatku sačuvanih spiskova članstva Kasine, posrednim putem, iz zapisnika sa sjednica odbora i redovitih godišnjih skupština, možemo ustvrditi da je broj članova oko 200, neku desetinu više ili manje. 

PRESELJENJE: Od posljednjeg desetljeća 19. stoljeća sastav članstva Kasine je znatno izmijenjen. Po okončanju studija u Suboticu se vratila skupina mladih intelektualaca koji su svojim zahtjevima poremetili ustaljene običaje starog članstva i raznim novotarijama izazvali dvojnost članstva na mlade i stare. Zahvaljujući mladima, konkretno Babijanu Malagurskom, od 1900. godine zapisnici Pučke kasine pisani su ijekavskim dijalektom.

Tri zgrade Pučke kasine: Tijekom trajanja u okvirima Austro-Ugarske Monarhije Pučka kasina je promijenila tri zgrade. Prvo i najkraće, članovi udruženja bili su podstanari u već spominjanoj Vermešovoj pobočnoj, maloj zgradi.

 Nakon dobivanja dozvole za otpočinjanje rada Kasina se preselila na drugu stranu ulice, u katnu zgradu na uglu, dijagonalno od ulaza u Franjevačku crkvu. Zakupnina za dvije prostorije u ovoj zgradi iznosila je 100 forinti kvartalno i plaćana je trgovcu Jovanu Radiću, a zatim drugim vlasnicima zgrade. Zakup je obnavljan svake tri godine, s tim da je prilikom sklapanja ugovora 1893. godine dogovoreno da vlasnik stan obnovi i uredi za potrebe kasine.8 O rezultatima renoviranja prostorija obavijestio je tisak:… Prozori su vidni i veliki, kao na kakvoj velegradskoj kavani, a dvorane su lepo uređene i obnovljene. Starešine su zauzele gornju povećanu sobu, a mladež je prešla na njeno mesto u donju sobu.9 Takvo stanje je potrajalo do 1904. godine kada se financijski osnažena Pučka kasina, poput elitne Nacionalne kasine, odlučila da izgradi vlastiti dom. 

Prvi puta se u zapisnicima Kasine izgradnja vlastitog doma spominje na izvanrednoj skupštini 4. siječnja 1904. godine, kada je nakon pojedinačnog glasovanja svakog prisutnog člana rešeno da se izgradi vlastiti objekt. Tri mjeseca kasnije, na izvanrednoj skupštini održanoj 12. i 13. ožujka 1904. godine, članstvu je predočena mogućnost da se kupi kuća Šandora Aradskog u Kazincijevoj ulici 87, koju je vlasnik bio voljan prodati za 8000 kruna. Prihvaćen je prijedlog da se sazidaju tri prostorije, dvije sa ulice, a jedna paralelna ovima u dvorišnog dijela. Zgrada je građena bez podruma, izdignuta od nivoa ulice za visinu dvije stube. Prostorije sa ulice će imati dimenzije 4,5 x 5,5 m, dok će ona iz dvorišta biti 5,5 x 6,2 m. S ulice bit će izgrađena ulazna vrata i natkrivena kapija, ispod koje je bila predviđena izgradnja kuglane. U dvorištu će se izgraditi stan za slugu Kasine. Stan je imao standardan broj prostorija toga vremena u Subotici – sobu, kuhinju i ostavu. 

Tijekom ljeta 1904. godine doneseno je još nekoliko važnih odluka. Izgradnja objekta povjerena je poduzetniku Stipanu Rogiću, koji je ponudio da izgradnju dovrši do 1.11.1904. godine za svotu od 10.261. krunu. Podignut je kredit kod Pučke gazdačke banke d.d. u iznosu 14.000 forinti, s rokom vraćanja od 50 godina, i konačno, uvjeren je Šandor Aradski da spomenutu kuću proda za 200 kruna manje, tj. za 7.800 kruna.

Poštujući preuzete obveze Rogić je radove završio na vrijeme, te je Kasina 1.11.1904. godine, uz svečane govore, i u tu čast ispjevane pjesme, mnogo ića i pića, započela novo razdoblje u vlastitom domu, u kome će ostati skoro pola stoljeća.11

 

Nastavit će se

 

Tekst je objavljen u Hrvatskoj reviji, časopisu Matice hrvatske