Arhiv tekstova
Svakodnevno hranjenje i kontinuirana skrb
Teška su vremena u kojima živimo, boreći se protiv koronavirusa samoizolacijom i nastojanjem da što manje vremena provodimo izvan sigurnosti naših domova. Baš tako, domova, jer mi ih imamo, ali brojne ulične i napuštene životinje ih nemaju. I u ovim vremenima sve im je teže doći do hrane i vode. Zahvaljujući nesebičnosti i požrtvovnosti Beatris Vukmanov iz Subotice, mnoge od njih su ipak na određeni način zbrinute i mnogo lakše žive svoj sirotinjski život. Ovaj kratki razgovor sa ženom koja veliki dio svoga slobodnoga vremena posvećuje i daruje uličnim mačkama i psima mali je poticaj svima da, ukoliko su u prilici, udome barem jedno od ovih nesretnih životinjskih bića ili barem im na neki način (hranjenjem i drugom vrstom skrbi) olakšaju tešku svakodnevicu.
Koliko dugo se bavite zaštitom životinja koje žive na ulici?
Svoju prvu mačku sam udomila koncem 2014. godine, a pronašla sam je malu i nezaštićenu kako luta po ulici. Nikada ih prije nisam imala, živim u stanu, i praktično ništa nisam ni znala o mačkama, no oduvijek je postojala simpatija i ljubav prema njima. Upoznajući se svakodnevno s ovom divnom životinjom ubrzo sam uvidjela kako su mace pametne, osjetljive i nepravedno zapostavljene i marginalizirane u našem društvu, jer ljudi u mnogo većoj mjeri doma drže pse. Zbog toga sam se od 2015. godine odlučila biti zaštitnicom napuštenih uličnih životinja koje tijekom svoga teškoga života prolaze kroz velike patnje i boli, zimi uvelike gladuju i smrzavaju se na niskim temperaturama.
Na snazi je izvanredno stanje tijekom kojega je i jedan dio dana zabranjeno biti izvan svojih domova. Na koji način u ovim uvjetima uspijevate u svojoj plemenitoj misiji?
U izvarednom stanju skrb za napuštene ulične životinje je mnogo teža, jer je primjerice radno vrijeme veterinarske službe skraćeno, a operacije su reducirane. Kvalitetnija hrana i oprema koja se donosila iz susjedne Mađarske sada je nedostupna, a ona koja se može nabaviti je slabije kvalitete i cijene su značajno skočile. Također, brojne umirovljenice koje su redovito pomagale i hranile životinje u svom neposrednom okruženju sada zbog starosnog ograničenja kretanja nisu u prilici participirati u ovom vidu pomoći. Svakoga dana ustajem rano izjutra (5.30) i prije posla, neovisno o vanjskim prilikama, počinjem hraniti ulične životinje na nekoliko lokacija u našem gradu (nekada ih je bilo devet, a sada nešto manje). Sve one me čekaju, prepoznaju zvuk moga automobila i trče mi u susret, jer mnogima od njih je to jedini dnevni obrok. Ostajem s njima dok se ne najedu, darujući im barem malo ljudske topline i osjećaja da netko brine za njih. Isto činim i poslije radnog vremena, ali je sada to umnogome limitirano ograničenim vremenskim kretanjem do sedamnaest sati radnim danom, odnosno petnaest sati vikendom.
Osim svakodnevnoga hranjenja što još sve činite i poduzimate u skrbi za napuštene mačke i pse?
Ako naiđem na ozlijeđenu životinju, vodim je kod veterinara i liječim je dok ne ozdravi; ako je skotna nosim je na sterilizaciju, tražim im dom, provjeravam uvjete u kojima žive kod udomitelja i ponekada zbog nebrige udomitelja moram ih ponovno zbrinjavati. Pomažem osobama koje su ih udomile a sada ne mogu izlaziti vani, nabavljam im hranu, potrepštine za životinje koje su u njihovim stanovima i kućama i vozim ih veterinaru ukoliko je to potrebno. Primjerice, nedavno sam nosila na sterilizaciju macu i kujicu jedne bake, pomogla u lociranju patuljaste bijele pudle Marlija, koji se mjesecima nije mogao pronaći i uhvatiti, a kada je pronađen bio je u katastrofalnom stanju. Puno je aktivnosti, a često je malo vremena, no trudim se koliko je u mojoj moći. Žao mi je što često zbog svoje zaštitničke misije ne nailazim na razumijevanje brojnih ljudi, koji bez povodnika šetaju svoje pse koji često otimaju hranu od uličnih životinja, napaduju ih i sl. Također, strašno je na kakve su zlobe mnogi ljudi koji ne vole životinje spremni (trovanje, tjelesno maltretiranje, ozljeđivanje i sl.).
Imate li kakvu pomoć od drugih istomišljenika i ljubitelja životinja?
Na sreću, ipak ima još dobrih ljudi koji se skrbe o napuštenim uličnim životinjama, poput primjerice Katarine, Marije, Mary, Gize, Sofije, Ljilje, Emilije, Erzsébet, Stane, Zite, Branke i vjerojatno drugih osoba kojima ne znam ime. Imam suradnju i s Cat Shelter Felix (na Bikovu) koji je jedan od dva registrirana azila za mačke u Srbiji. Zahvaljujući svima njima brojne ulične životinje imaju kakvu-takvu šansu da prežive i nadaju se da će se netko sažaliti i usvojiti ih. Jer, nemojte zaboraviti: udomljena životinja će vam do kraja života biti vjeran prijatelj i itekako će cijeniti sve što ste učinili za nju.
D. P.
