Arhiv tekstova
Povijest (ni)je učiteljica
Još davne 1961. godine krenuo sam u gimnaziju i tada slušao predmet koji se zvao latinski jezik, a udžbenik (zagrebačko izdanje) se zvao Elementa latina. U njoj je među prvim latinskim sentencama bila i izreka »Historia est magistra vitae«, to jest povijest je učiteljica života. Listajući rječnik izraza i izreka naišao sam na podatak da je ova sentenca zapravo skraćena verzija Ciceronove tvrdnje: »Povijest je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica života, vjesnica starine«. Pošto zbog svojih godina, i zbog proglašenog izvanrednog stanja i po naredbi predsjednika države i premijerke, danas ne bih smio krenuti nigdje iz svoje kuće jer smo mi stariji »u našem interesu« praktično u kućnom pritvoru i to zbog zasad »nedovoljno poznatog virusa nazvanog i covid-19« sada već »živim život uspomena« i sjećam se 1988. godine, kada je, na žalost, kod nas »pušten iz političkog laboratorija jedan virus« koji je razorio našu bivšu državu SFRJ. Danas u mnogim medijima čujem analize da je tu državu razorio »nacionalizam«, ne naš nego onih drugih naroda. Pod našima podrazumijevam »naš narod«, kao u slučaju kada su jedna protiv druge igrale jugoslavenska i mađarska nogometna reprezentacija, a ja sam baš tada bio u JNA (1971./72.) i mnogi su me provocirali pitanjem »za koga navijaš?«. Odgovorio sam, naravno, »za naše«. Ovaj virus, koji hara najmanje 32 godine i još mu ne jenjava utjecaj, nazvao bih »virus zaborava, odnosno nezaborava«, jer uzrokuje zaborav naših loših poteza, a pamti loše poteze onih drugih naroda, više desetljeća unazad. Pri ovome često se druga strana etiketira izrazom: »to su nacionalisti, fašisti, ljotićevci, teroristi« itd. No, za početak krenimo od nacionalizma.
Rađanje ili buđenje nacija
Većina povjesničara rađanje pojmova »nacije i nacionalizam« vezuje uz Francusku revoluciju koja je počela 14. srpnja 1789. godine, rušenjem tvrđave Bastille, a završila se državnim pučem Napoleona Bonapartea 9. studenoga 1799. godine. Proglasio je sebe carem i krenuo u skoro dvadesotogodišnji rat, koji se konačno završio u porazu kod mjesta Waterloo 1815. godine. U to doba naši »neprobuđeni narodi« živjeli su u dva carstva: Habsburškom i Turskom, ali na teritoriju Ugarske (računajući i kraljevinu Hrvatsku). U velikom broju tu su živjeli Srbi i Hrvati. U prosvećenoj apsolutističkoj monarhiji važni su bili plemstvo i svećenstvo, oni su bili i članovi Ugarskog zemaljskog sabora kao i dva delegata tadašnjih slobodnih gradova. Sabor se sastojao od dvije »table«, tj. komore, donje i gornje, sa zadaćom donošenja zakona. Nije ih bila briga za ostale (slično kao u Francuskoj). Događaji u Francuskoj su »probudili nacije« koje su polako počele formirati svoje prve, prije svega kulturne institucije. Matica srpska je osnovana u Pešti 1826., a Matica ilirska (danas hrvatska) 1842. godine u Zagrebu. Nacionalni pokret je bio najjači u Ugarskoj, budući su Mađari bili najbrojniji u toj kraljevini. U to doba u okviru Habsburške monarhije Ugarska je raspolagala ograničenim suverenitetom, budući je austrijski car istovremeno bio i ugarski kralj i prilikom krunisanja se morao zakleti na ugarsku krunu da će uvažavati i zakone Ugarske. Tada su pod Ugarskom krunom pripadali Erdély, Mađarska, Hrvatska i Slavonija. Cijela Vojna krajina (prema Turskoj carevini) potpadala je pod direktnu upravu Beča. Ugarski staležni sabor zasjedao je posljednji put 1847. godine u Požunu (Bratislava). U to doba u donjoj tabli već je građanska oporba bila u većini, čija je težnja bila da u okviru monarhije stvori samostalnu građansku ustavnu Mađarsku. Njihov vođa bio je Lajos Kossúth. Sljedeće, 1848. godine širom Europe ponovno su izbile revolucije, u Parizu 22. veljače, u Beču 12. ožujka. Službeni početak mađarske građanske revolucije je 15. ožujka 1848. godine (danas je to državni praznik). Posljednji staleški-feudalni sabor donio je više važnih zakona: ukidanje kmetstva, svi trebaju plaćati porez, formiranje vlastite armije itd., a Mađarska dobija svoju građansku Vladu.
Posljedice revolucije
Zbog Bečke revolucije uplašeni Dvor prihvaća sve mađarske zahtjeve. Možemo slobodno reći da je prvobitni uspjeh Mađara pridonio i buđenju ostalih nacija u toj zemlji, koji sada odlaze u Peštu da od Vlade traže svoja prava – prije svega teritorijalnu autonomiju (Srbi), veću samostalnost i neuvođenje mađarskog jezika kao službenog (Hrvati). U bečkom dvoru prvo je smijenjen car, novi kajzer postao je Franjo Josip. Carstvo nije moglo vojno intervenirati; iskoristivši nezadovoljstvo nacija u Mađarskoj, obećavši svima punu autonomiju, svi su počeli vojno napadati Mađarsku. Poslije sloma Mađarske, naravno Beč nije ispoštovao svoja obećanja prema nacijama i uveo je diktaturu, službeni njemački jezik itd., a na to je Jaša Tomić rekao: »Što su Mađari dobili za kaštigu, mi smo dobili za nagradu«. Austrija je izvršila strašnu odmazdu, pogubivši 114 ljudi, među njima 13 visoko pozicioniranih časnika u Aradu. S naših prostora bili su Lazar Knezić (iz Sombora), Jovan Damjanić (iz Bečeja) i Ernő Kiss (iz Mađarskog Itabeja). Godišnje jednom trebamo se sjetiti njih, jer i oni su zaslužni da danas postoje naše moderne nacije i njihove građanske države.
