Arhiv tekstova

Sudbina

Mnoge stare fotografije, osobito crno-bijele, čuvaju svoje tajne među stranicama starih albuma. Slučaj je namjestio da fotografiju, temu današnje priče, autor ovih redaka ugleda na FB profilu svojih prijatelja Eve i Antuna Gala. Kratka poruka i dogovor je pao. Već sutradan, u toplom ozračju doma Galovih, uz neizbježno asistiranje njihovog dvoipolgodišnjeg unuka Filipa, uz pravo domaće posluženje, ispričana je i priča koja ide uz fotografiju. »Ovo mi je jako, jako draga uspomena. Autor fotografije je moj otac Ivan Jakšić Šiba. Rekla bih da mi je od njega ostala ljubav prema fotogafiji. Suprug Antun zbog svojeg zdravstvenog stanja odlazi u svakidašnje podugačke šetnje, u kojima mu društvo pravimo Filip i ja. Usput uočavam i odmah fotografiram puno toga što mi se po bilo čemu učini lijepim ili neuobičajenim. Danas, u eri elektronike, meni je puno lakše upražnjavati ovaj hobi nego ocu u vrijeme kad je ova fotografija nastala«, priča Eva. Antun, svima znan kao Antika, uz srdačan smijeh, kaže da im je ovo sudbinska fotografija, da ih je spojila za cijeli život. »Fotografija je snimljena u naselju Kudeljara 1961. godine. Eto, upravo na toj fotografiji, pukim slučajem, Antika i ja smo prvi put skupa. Zbog toga u šali i kažemo da nam je predodredila sudbinu. Na fotografiji su i tri žene: Antikina mama Viktoria, moja mama Eva i Radojka Ćapo. Djeca u donjem redu su, gledano s lijeva: Antika, Ostoja Kovačević, Nikola Kovačević, Nevenka Kovačević, od Ćapovih Teruška i Bata, tu sam ja i na kraju Antikin brat Karća, koji je danas u Norveškoj«, prisjeća se Eva. »Kudeljara je bila relativno malo naselje, 2,5 kilometra izvan sela prema Dunavu. Iz naselja je pucao vidik na sve četiri strane, samo je nebo bilo granica. Pravi raj za djecu. A bilo nas je, oho-ho. U skoro svakoj obitelji bilo je troje-četvero i više djece. Tijekom predškolske dobi igrali smo se od jutra do večeri. Polaskom u školu ostajalo je sve manje vremena za igru, a odrastanjem smo se i osipali, pa nas danas ima po cijelom svijetu«, dodaje Antika. »Za ovu snimku nije postojao nikakav poseban povod. Moj otac je obožavao fotografiju, toliko, da mu je bila prava strast. Među rijetkima u to vrijeme imao je fotoaparat i koristio ga je kad god mu se činilo da nešto vrijedi ovjekovječiti. Žao mi je što je sačuvan samo dio njegove foto ostavštine. Puno fotografija je razdijelio onima koji su na njima, a za negative ne znamo gdje su nestali. Društvo s ove fotografije provodilo je dane u igri. Dječaci su do besvijesti trčali za krpenjačom, djevojčice su od svega i svačega izrađivale lutke. Nerijetko smo i svi skupa trčali za krpenjačom. Bila sam najmlađa, a Antika kaže da sam im tada više smetala nego što sam se s njima ozbiljno igrala«, kaže uz srdačan smijeh Eva. »Pa kako i ne bi smetala, imala je svega četiri godine, a ja deset. Nije mogla ni razumjeti sve naše igre, a kad bismo se loptali, nije ni mogla razumjeti za koju ekipu igra; samo je trčala za krpenjačom i pokušavala ju šutnuti ili uhvatiti rukama«, dodaje Antika. Godine su prolazile, igre su prestale, a osulo se i društvo s fotografije. Eva se zadivojčila, Antika je odrukovo, kako bi rekli Šokci. Nakon odsluženja vojske vratio se u Sontu, a kad je prigodom prve šetnje kroz selo u izlogu knjižnice, na tablonu maturanata, ugledao Evu, nešto ga je presjeklo. »Ostao sam bez daha, zabljesnula me je njezina ljepota i u momentu sam shvatio koliko smo vremena proveli skupa u dječjim igrarijama. Tada sam si obećao da ću Evu oženiti. Doznao sam kad dolazi kod bake, pa sam ju jednoga dana sačekao kad se vraćala. Zaustavila je bicikl, jedva me prepoznala. Nisam puno okolišao, na neki pomalo nespretni način stavio sam joj do znanja da sam ju već odavno zavolio, pa je tada pala i neka vrsta proševine. I eto, vidite nas i danas skupa, sretne i nasmijane«, priča Antika. »Jako me je iznenadio, pa mi je još i rekao da mu ne moram odmah odgovoriti, nek nekoliko dana razmislim. Bilo mi je tek petnaest, ali nisam ni ja bila ravnodušna. No, da ne otkrivam baš previše privatnosti, ubrzo smo skupa otišli na stan, a čim smo dobili potrebne suglasnosti i vjenčali smo se. Pa eto, bilo je i teških godina, živjeli smo od svojega rada, ali u obitelji nam nikada nije manjkalo sloge. Uvijek smo se iskreno radovali jedno drugom, pa i danas. A dolazeću starost, bez obzira na narušeno zdravlje, uz našu djecu i unučad očekujemo bez ikakve bojazni. Eto, ova fotografija nam je odista donijela sudbinu kakvu bih poželjela svima«, završava priču Eva.
I. A.