Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Vjernik, a ne legalist

Četvrta korizmena nedjelja u primjeru ozdravljenog slijepca od rođenja daje primjer pravoga vjernika.

Hrabro svjedočanstvo

U zgodi koju opisuje evanđelist Ivan (usp. Iv 9,1-41) imamo dvije vrste sljepoće – fizičku, od koje pati nesretan čovjek kojega je Isus ozdravio, te onu duhovnu, od koje pate farizeji. Oni ne oživljavaju ozdravljenje, jer to ne žele.
Slijepac od rođenja s vjerom sluša što Isus od njega traži i tako čini. A Isus, iako je bila subota, prema farizejskom shvaćanju, krši Zakon i ozdravlja nesretnog čovjeka. To čini kako bi pomogao, jer mu je čovjek na prvome mjestu, ali, kako i sam kaže, »da se na njemu očituju djela Božja« (Iv 9,3). No, čovjek sretan zbog svoga ozdravljenja počinje doživljavati neugodnosti, jer ga farizeji, koji su već počeli kovati plan protiv Isusa, počinju ispitivati i predbacivati mu što se kod njega počela buditi vjera u Krista. Međutim, ozdravljeni čovjek ne podleže pritiscima. Za njega je čudesno ozdravljenje koje je doživio dovoljno snažan znak, te se on u svjedočenju za Krista ne može pokolebati. Tako je za njega fizičko ozdravljenje istovremeno bilo i duhovno, jer je očima, koje do tada ništa nisu mogle vidjeti, vidio lice svoga ozdravitelja, a istog trena je očima vjere u njemu prepoznao Krista.
Većina nas je u svome životu makar jednom doživjela čudesno Božje djelovanje. Okrenemo li se oko sebe vidjet ćemo brojne znakove njegove ljubavi i dobrote u svome životu. A jesmo li ostali postojani u vjeri kada je okolina zatražila od nas da zaniječemo Krista i napustimo njegov nauk? Nažalost, mnogi kršćani žive svoju vjeru u strogoj privatnosti. Umjesto da su svjedoci Kristovi u svijetu, žele se tom svijetu potpuno prilagoditi i svojim ponašanjem niječu da su kršćani. 

Vjera nisu propisi

Farizeji, iako su vidjeli čudo, iako su roditelji slijepca posvjedočili da se čudo uistinu zbilo, jer im je sin doista bio slijep od rođenja, nisu povjerovali da je Isus Krist. Oni su već unaprijed pripremili osudu, a sada su tražili opravdanje za svoj plan. Zato njima nije bilo važno što je on imao moć ozdraviti čovjeka, koja potvrđuje njegov identitet, nego im je bilo važno što on to čini u subotu i zbog toga niječu ono što je mnogima već bilo jasno: da je Isus Mesija. Riješeni da ostvare svoj naum, oni ostaju duhovno slijepi. Ne samo da su odbili povjerovati, nego žele zastrašiti i ozdravljenog i njegove roditelje. Njihova pretjerana revnost prema Zakonu učinila je od njih obične legaliste, pa u Zakonu ne vide ono što je bitno, nego obične propise. Ne shvaćaju da su ti propisi samo smjernice koje im trebaju pomoći da lakše slijede put koji vodi k Bogu, ali one nikao ne mogu biti ispred Boga ni ispred čovjeka. Farizeji su ostali zarobljeni u svome legalizmu i zato nisu bili sposobni prepoznati pravi smisao Zakona. To im je zamračilo oči vjere koju su oni sveli samo na propise i zabrane, pa tako nisu bili u stanju prepoznati Krista već su radili protiv njega.
I mi smo prečesto legalisti. Mislimo da je vjera puko izvršavanje propisa, pa se u svome vjerskome životu tako i ponašamo. Molitva nam je recitiranje, odlazak na misu sveden je na obično izvršavanje obveze, a hodočašća postaju turizam… Ponekad smo javno pobožni da zavrijedimo hvale kod ljudi. Sudimo drugima prema tome kako oni izvršavaju vjerske propise. Što smo mi, ako nam je vjera samo izvršavanje propisa, nego legalisti, poput farizeja, pa još ako, kao i oni, sudimo drugima po tim legalističkim normama? Gdje je tu ljubav prema Bogu i prema čovjeku? Takav odnos prema vjeri zamračuje našu mogućnost da prepoznamo Božje djelovanje u svijetu, da u drugome čovjeku prepoznamo Krista. Tako, iako se trudimo ispuniti norme i propise, mi ipak ne djelujemo kršćanski, jer u osnovi našega djelovanja moraju biti ljubav i vjera, koje su iznad svih zakona i propisa. Tek tada ćemo biti sposobni prepoznati Krista u svome životu i posvjedočiti ga na pravi način.
Korizma je vrijeme kada želimo biti bolji kršćani i više se trudimo. Ali, nemojmo dopustiti da nas veća revnost oko ispunjavanja vjerskih propisa pretvori u farizeje. Poradimo više na ljubavi i povjerenju u Boga, na ljubavi prema bližnjemu. Nikakav post, pobožnosti i molitve nisu ništa ako nisu učinjeni iz ljubavi i s ljubavlju. Ovo vrijeme priprave za Uskrs treba nas približiti Kristu. Zato odbacimo strahove od neugodnosti i neprihvaćenosti u društvu već hrabro posvjedočimo njegovu ljubav. 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay