Arhiv tekstova

Izvor žive vode

Zdenac je u sušnim biblijskim krajevima uvijek bio simbol života. Svi su dolazili na njega po vodu za svoje domaćinstvo ili da napoje svoja stada. Zdenac je tako postao i mjesto društvenog života, jer su se tu ljudi sastajali, razmjenjivali informacije, sklapali dogovore. Stari zavjet nam u mnogo slučajeva spominje upravo zdenac kao mjesto gdje su se dogodili odlučujući savezi i sklopile važne ženidbe u povijesti spasenja. Tako još u starozavjetno vrijeme zdenac kao izvor žive vode postaje simbolom života koji čovjeku može dati jedino Bog. Ipak, najljepši i najznakovitiji biblijski odlomak o susretu na zdencu jeste onaj iz Ivanovog evanđelja koji govori o susretu Isusa i Samarijanke (usp. Iv 4,5-42). Snažna poruka ovog susreta hrabri nas i usmjerava u ovo posebno korizmeno vrijeme.

Samo Bog je izvor života

Na putu prema Jeruzalemu Isus se zaustavlja pokraj samarijanskoga zdenca kako bi pio vode. Iako ni jedan Izraelac ne bi sebi dopustio da se mora zaustaviti piti vode u Samariji, Isus to namjerno čini, jer želi Radosnu vijest donijeti i Samarijancima, budući ona nije namijenjena samo Izraelcima nego svim narodima, pa i onima koji s njima nisu u dobrim odnosima, kao što je bio slučaj sa Samarijancima. Isus nema čime zagrabiti vodu, te kod zdenca čeka da netko naiđe. Dolazi žena, o kojoj ćemo kasnije iz razgovora saznati da je upitnog morala. Isus, koji je o svakome znao sve, ipak stupa s njom u razgovor, mada je to suprotno židovskim zakonima.
Iako je žena došla zagrabiti vode, a Isus čekao nekog tko će mu dati piti, njihov susret urodio je razgovorom kojem u središtu nije obična voda iz zdenca, nego voda koja struji u život vječni, tj. sam Isus i žena sa svojim dotadašnjim životom. Prekretnica u njihovu razgovoru bile su riječi: »Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni« (Iv 4,14). Nakon tih riječi oboje kao da su zaboravili zašto su došli na zdenac. Isus se usredotočio na to da ženi daruje tu živu vodu, a ona se postupno sve više počinje diviti njegovoj riječi i želi otkriti tajnu njegove osobe.
On, koji je mogao otkrivati tajne ljudskih srdaca, prepoznao je u ženi žeđ za pravim životom, koju je ona pokušavala utažiti na krivim mjestima i pogrešnim načinima. Međutim, on ne nastupa moralizatorski, ne kori je zbog njezinih lutanja i grijeha nego joj otkriva Boga koji prašta i daje šansu za novi početak, darujući pravi život. Zahtjevom da ode po svoga muža Isus je želi suočiti s pogreškama i najdubljim čežnjama koje je željela ostvariti na krivim mjestima. Tako je već u tom razgovoru u njoj potekao izvor vode koja struji u život vječni. Rezultat toga je njezin žurni odlazak u grad i oduševljeni poziv: »Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?« (Iv 4,29). U susretu s Kristom, žena upitnog morala, grješnica, postaje odlučan svjedok za Krista, postaje navjestiteljica evanđelja.

Zadatak i ohrabrenje

Ne negdje u svijetu, nego među nama, je puno onih koji čeznu za živom vodom, za životom koji može dati jedino Krist. Mnogi i danas oslonac, sigurnost i prihvaćenost traže na pogrešnim mjestima. Lutaju od jednog do drugog privida sreće i ostaju razočarani, jer je ovaj svijet ne može dati, iako je na različite načine nudi. Potrebno im je, kao i Samarijanki, suočenje s vlastitim životom i pogrešnim traganjima, te netko tko će im pokazati put do izvora vode koja struji u život vječni. Taj netko trebala bi biti Kristova Crkva. Ali Crkva nisu samo svećenici i redovnici, Crkva smo mi. Dakle, mi trebamo biti oni koji će izgubljene uputiti na izvor vode žive. Međutim, Krist nas je u ovome primjeru poučio, to ne treba činiti moraliziranjem i upiranjem prsta u tuđe pogreške, nego ljubavlju i primjerom vlastitog života s Kristom.
Trebamo biti oni koji će druge uputiti Kristu, a ponekad i sami lutamo. Korizmeno vrijeme je osobito vrijeme kušnji, kada se jače trudimo, pa je samim tim i borba veća. Zato je ovaj odlomak iz Ivanovog evanđelja i nama pouka. Isus je izvor života i snage da se oduprijemo kušnjama i napastima. Ali i ako posrnemo i zalutamo, on nas ne osuđuje nego prašta i uvijek iznova nudi život vječni. Upravo takvo naše pouzdanje i vjera u milosrdnog Boga bit će smjernica mnogima da smisao i izvor života potraže u Bogu.