Arhiv tekstova

Naprosto ne postoji medij u oblasti popularne kulture koji nije koncem prošle godine, u većem ili manjem formatu, pohvalno ili pokudno, čak i bez zauzimanja nekog osobitog stava, propratio izlazak novog albuma »kraljice popa«. Pod naslovom »Confessions On a Dance Floor«, sada već 23 godine nakon debitantske ploče, Madonna se u novoj avanturi riješila podsjetiti slavnih dana disco glazbe, oživljavajući iz registra zaboravljenog po tko zna koji put, ritmove i melodije, ali i šljokice te inu ikonografiju spomenutih godina. Naravno, u jednom novijem sjaju, i baš kao i uvijek, jezikom jasnim milijunima, na čijim će se policama naći ovo izdanje. 

Novi album Madonne uvijek donosi i prateće showbiz elemente, njega prati i milje priča iz njezinog privatnog života – od filozofije koju zagovara, bračnog i imovinskog stanja, do »žutih« pojedinosti. A kao, prije svega vrhunska zabavljačica s glazbom koja se manje-više uvijek kretala u ne baš posebno originalnoj ravni, a na drugoj strani osobnošću kojom temelji globalni uspjeh, ona se i ovoga puta, rekli bismo, posve dobro snašla. 

Nova Madonnina odiseja za plesne podije sadrži mix 12 pjesama rađenih pod patronatom Stuarta Pricea, producenta kojeg je već ranije angažirala na osmišljavanju novih verzija, odnosno remixa svojih pojedinih hitova (primjerice »Holiday«). Ovakav izbor njezin najnoviji uradak stilski vraća nekoliko albuma unatrag, iako je u jednoj numeri (»Future Lovers«), za potrebe studijske navigacije zadržala svog najskorijeg suradnika Mirwaisa, većinskog tvorca albuma »Music« (2000.) i »American Life« (2003.). Pored već uveliko prepoznatljivog singla »Hung Up« (u kojoj se »obrće« i jedini dosad službeno odobreni sempl švedske Abbe), ploču »Confessions On a Dance Floor« pretežito održava ujednačeni tempo poznatih elektronskim podžanrova – disco-housea (»Get Together«, »Sorry«, »Let It Will Be«, »Jump«), trancea (»Future Lovers«, »Isaac«), te electro – popa (himna Velikoj Jabuci »I Love New York«, »Forbidden Love«). Ovakav plesni kontinuitet ublažuje tek nešto sporiji ritam koji se javlja u završnim numerama – »Push« i »Like It Or Not«. I to je uglavnom sve, barem što se tiče glazbe.

Kalendarski, premda blizu pete dekade, Madonna još uvijek pokazuje dovoljno energije da bi se olako nosila s rivalima, ako takvih, s obzirom na njezinu autentičnu biografiju i dugotrajnost, uopće ima. Kada je ona u pitanju, onda su pozicije već odavno rezervirane. Ili je obožavaju, ili obratno. A jedno od takvih stajališta će bitno odrediti i vrednovanje njezine posljednje ploče.