Arhiv tekstova
Korisni mali detalji
»Pametan čovjek može učiti i na lošem i na dobrom primjeru:
na lošem – kako nešto ne treba, na dobrom – kako treba.«
(Anonimni mislilac, iz budućnosti)
Čovjeku zaista biva toplo oko srca kada mu netko hvali njegov rodni kraj: te kako je lijep, te uređen, te su ljudi dobri... ma, sve fantastično. Subotičani na takve komplimente nailaze često (i to one iskrene, ne kurtoazne), bilo od ljudi koji su u njoj bili kao turisti, bilo od onih koji su češće ili ranije boravili u njoj. Isto se, naravno, može čuti i od sugrađana koji posjete neku drugu sredinu, pa ti nakon takvih priča svijet izgleda nešto ljepši od prvobitnog Edena: raj je i svaka metropola i svaka zabit. Pogleda li se na to, međutim, realnijom dioptrijom slike izgledaju kudikamo drugačije i u svijest dopire misao da ima mnoštvo sitnih, a dobrih primjera na kojima se može učiti.
Uzmimo, primjerice, Ásotthalom, mjesto u Mađarskoj na 25-26 kilometara od Subotice za koje ni ovdašnji stanovnici ne bi baš znali da nije istoimenog graničnog prijelaza s Kraljevim Brigom. U tom simpatičnom mjestašcu od nepunih četiri tisuće stanovnika postoji komunalna služba koja se, poput naše Čistoće i zelenila, brine o uređenosti sela: djelatnici te službe, tamošnji mještani, već s proljeća kose travu ispred kuća tako da ulice djeluju onako vojnički, pod konac; orezuju ili sijeku grane, skupljaju otpad... i kada malo bolje osmotriš oko sebe, sve ti djeluje kao da si u nekom mjestu iz bajke. Budimo iskreni, pa recimo da se nešto slično može vidjeti i kod nas: u Hajdukovu i Kraljevom Brigu. Ali... zašto onda ista slika nije i u Tavankutu, Žedniku, Đurđinu...? Možda zato što je to kod nas više pitanje mentaliteta i organizacije, a ne profesionalnog pristupa rješavanja određenih problema.
Uzmimo, recimo, i Prelog, gradić u Međimurju s manje od pet tisuća stanovnika, koji svojom uređenošću i riješenošću pitanja komunalne infrastrukture djeluje kao da je u Hrvatsku prebačen iz Donje Austrije. Gradić čiji su stanovnici raskrčili deponij i na tom mjestu izgradili osnovnu školu, a sada svojim pretvaranjem otpada u bio masu služe kao živa ekološka škola u koju dolaze predstavnici ostalih županija učiti »kako se to radi«. Gradić koji ima 4% nezaposlenih i koji u svojoj industrijskoj zoni zapošljava više radnika no što sam ima stanovnika.
O Beču, ako ste u njemu bili (a mnogi jesu), zacijelo imate vlastito mišljenje i ono se u detaljima razlikuje individualno. Ono što, međutim, nije stvar pojedinačnog gledanja svakako su činjenice koje se nalaze u vidnom polju svakoga. Recimo, na svakih dvadesetak-tridesetak metara, i to i na periferiji a ne samo u središnjim dijelovima grada, nalaze se kante za otpatke, pa su onda i pločnici u njemu »ko u apoteki«. O obavijesnim pločama s mapama grada i mrežom linija na prometnim stajalištima, uređenim i tekstualno vizualno tako da bude svakome jasno već smo pisali...
Mogu li se opisane slike zamisliti i u Subotici? Mogu, naravno. A jesu li one izvedive? Jesu, naravno. Pa zašto ih onda nema kad su zamislive i izvedive? Možda zato što se ni Mamužić, ni Bíró, ni Szórád ne rađaju svakog dana, a ako se i rađaju, ne bivaju gradonačelnici. Da je, recimo, jedan takav sada gradonačelnik, vjerojatno bi stručne službe, umjesto u shopping ili da im južna polovina leđa vidi puta, u inozemstvo išle na prava studijska putovanja da od pametnijih kolega nauče »kako se (š)to radi«, pa bi naučeno gradivo donijeli kući na usvajanje i primjenu. Da je, recimo, jedan takav sada gradonačelnik on bi (kao što je to u Subotici već postojalo) imao Savjet za razvoj grada, pa bi – umjesto s investitorima o zaštićenoj jezgri grada – sastanke tjedno održavao s različitim profilima struke na kojima bi se sigurno rodila ideja o tome kako da nam grad bude uređeniji. Da je, recimo, jedan takav sada gradonačelnik, on bi se već prvog dana siječnja lupio glavom po čelu i upitao se gdje smo to ulupali 15-20-30... eura za provod od nekoliko sati ranije? Da je, primjerice, jedan takav sada gradonačelnik, već od sutra bi dao nalog svojim stručnim službama gdje se što može kresati kako bi se proračunska sredstva, već od usvajanja rebalansa, mogla usmjeriti za važnije potrebe. Da je, konačno, jedan takav sada gradonačelnik, ponukan primjerima Hajdukova i Kraljevog Briga, počeo bi razmišljati o tome kako da se od mentaliteta i voluntarizma izvuče veća korist u vidu organiziranja i zapošljavanja seoskog stanovništva, i to u mjestu u kom žive, kroz osnutak zasebnih komunalnih poduzeća ili u okviru Čistoće i zelenila, čime bi se komunalni problemi rješavali svakodnevno i to na opću korist, višestruko.
Eh, da je jedan takav sada... Već od sutra primijetili biste nešto što vam izgleda nezamislivo: korpe za smeće i u »slipom sokaku« u Pješčari i na Makovoj sedmici; prometnu mrežu s mapom grada (s navedenim podacima o vremenu polaska i njihovom križanju) na stajalištima od Šandora do Zorke, ljude s kosilicama i u Mirgešu i u Višnjevcu... Da to vidite u svojoj sredini, i vaš bi se odnos promijenio. Ali, do te promjene mora uslijediti jedna mnogo značajnija. Odgovor na pitanje »koja« znate vjerojatno i sami.
Z. R.
