Arhiv tekstova

Zahvaljujem priređivačima ove skromne izložbe knjiga upriličene u poznatoj Gradskoj knjižnici u Zagrebu. Izložba »Knjige bačkih Hrvata« – pregledno – tijekom XX. stoljeća, potvrđuje da još ima živih i poduzetnih ljudi koji vole hrvatsku knjigu i žele je uključiti u cjelovito naše knjiško blago. 

Ne želim kićenim riječima hvaliti vlasnika izloženih knjiga Nacu Zelića kako ne bih povrijedio i druge vlasnike i ljubitelje objelodanjenoga svjedočanstva o našoj stoljetnoj opstojnosti na području između lijeve obale Dunava i desne obale Tise. 

Vlasnik knjiga i priređivač odlučili su se za predstavljanje izdanih knjiga XX. stoljeća koje su napisane, objelodanjene, tiskane na spomenutom području, a napisali su ih i složili ljudi koji su nadahnućem i vještinom pera željeli na stranicama svojih djela prikazati i dočarati složenu, rastrganu, prečesto okrutnu svagdašnjicu svog zavičaja. 

ISTICANJE PREPORODNIH ZAMISLI: Naime, početkom XX. stoljeća izlaze glasila u kojima se potiče borba za očuvanje narodne svijesti i jezika nasuprot izrazitoj i netrpeljivoj madžarizaciji. Dopuštam sebi slobodu tvrditi da je vodeće glasilo bio tjednik »Neven«, a među piscima su Lajčo Budanović, Blaško Rajić, Mijo Mandić, relativno mladi Ante Evetović Miroljub i drugi, kojima jamačno činim nepravdu ne spominjući ih poimenično. Svećenici i učitelji predvode pisce i urednike.

U drugom razdoblju koje se obično zove »međuratno« kao da je ponos i želja za isticanjem preporodnih zamisli prožela narodno biće i posebice nadahnula darovite pisce. Teško je izlučiti koje ime, ali Josip Andrić, Marko Čović, Aleksa Kokić, Ante Jakšić, Mara Malagurski, Marica Vujković i brojni (doista), brojni drugi. Ne mogu zanemariti niti imena javnih djelatnika Matiju Evetovića, Miška Kataneca, Ivana Kujundžića, a među skupljačima narodne baštine javljaju se Ive Prćić i tada mladi Balint Vujkov i drugi. Među najmlađima ističu se tada Stipa Bešlin, Jašo Kopilović, Bela Gabrić i drugi. Glasila su tu književna: »Klasje naših ravni«, »Kolo mladeži«, a tjednik »Subotičke novine« oko sebe okupljao je kulturne djelatnike i mlade pisce. Značajke spisateljskih i knjiških radova ovoga razdoblja je stanoviti zanos što se živi i radi na bačkim ravnicama, a i polako smo stjecali svoje intelektualce, svoje učene svećenike, liječnike, pravnike, ljekarnike, inženjere, graditelje, agronome i druge. Rekoh, intelektualce koji su na Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu i na inozemnim sveučilištima stjecali i prihvaćali znanstvena dostignuća svoga vremena.

DOKAZANA KNJIŽEVNA PLODNOST: Svršetak II. svjetskog rata nije, doduše, donio promjene državnih granica prema istoku bivše države, ali su tragične bitke na srijemskom bojištu i na Dunavu kod Batine navijestile silovite promjene u društvenom i gospodarskom životu naših sunarodnjaka na bačkom području. Književni spomenici i svjedočanstva o tome zabilježena su u »Hrvatskoj riječi« koja je tiskana u Subotici, u knjigama i knjižicama koje su promicale nove društvene i gospodarske uvjete. Neki su pisci obilježeni i opečaćeni društvenim izopćenjem, ali su tada svoju spisateljsku plodnost dokazivali Matija Poljaković, Lazar Merković, Blaško Vojnić Hajduk, tada već u zrelim godinama, Balint Vujkov, Pavao Bačić i drugi. Opet sam dužan ispriku onima koje ne spomenuh, primjerice Đuru Lončarevića, Stjepana Bartolovića i druge. Javna djelatnost svećenstva je potisnuta, udruge su ukinute i zabranjene. No, dogodio se veliki preokret u gospodarskom životu: većina je osiromašena; plaćao se račun ‘industrijalizaciji i elektrifikaciji’.

Bliže šezdesetim godinama XX. stoljeća ukida se Hrvatsko narodno kazalište, »Hrvatska riječ«, a časopis »Rukovet« mijenja svoju uređivačku usmjerenost. Život postaje složen: odlaze profesori i drugi stručnjaci. Od sredine šezdesetih godina iskrica samosvjesnih i moralno ponosnih potakla je hrvatske javne djelatnike poboljšaju stanje u životu svoga zavičaja. Oko Balinta Vujkova okupila se nevelika skupina mladih intelektualaca koji su »nešto htjeli« i željeli su hrvatske škole, obnovu narodnoga života, udruga s narodnim pridjevkom i slično. Obnovljen je godišnjak »Subotička Danica«, skromno ali redovito izlazilo je glasilo »Bačko klasje«, objelodanjene su knjige Balinta Vujkova, Matije Poljakovića i drugih već spomenutih spisatelja. Činilo se da je sve krenulo u »dobrom smjeru«. Obnova javne svečanosti »Dužijance« uspoređivala se s velebnom svečanosti 15. kolovoza 1936. No, predznaci su bili dobri, ali su slijedili nemili događaji 1971.-1972. godine.

SVJEDOCI VREMENA: Silovito su opet nastale promjene koje su pronijeli ponovno obrazovani ljudi: neki su utamničeni, drugi su pak ostali bez službe, nesigurni i nezaštićeni. Među nepoćudnim, neprijateljima bili su svi koji su perom branili svoj zavičaj: Matija Poljaković, Bela Gabrić, Đuro Lončarević, izgubio je svoj društveni ugled Balint Vujkov, redarstvo je »preslušavalo« i »saslušavalo« Tomu Vereša, Nacu Zelića, Franju Kujundžića i niz drugih. Bački Hrvati su ponovno osakaćeni, žestoko kažnjeni u svome uljudbenom životu. 

Sredinom osamdesetih ponovno se budi nada, skromna društvena gibanja koja su pomagala, okupljanju, pače udruživanju našeg puka u onim stranama. Jamačno je najteže rasplesti složenost društvenoga života bačkih Hrvata pri kraju XX. stoljeća. Ne usuđujem se niti pokušati pred vama obaviti takav posao. Ponajprije, imajući na umu da je područje, koje smo nekoć ponosno nazivali bačka Hrvatska (između 1918.-1941., šest kotareva zapadne Bačke), područje povijesno vezano državnim međama s ostalim hrvatskim pokrajinama odijeljeno, odcijepljeno od matične zemlje. 

Od 90-tih godina postade naš zavičaj »dijaspora«, raseljeni-iseljeni hrvatski puk. Ne želim raspravljati o novonastalim prilikama i neprilikama, jer su u svemu sudjelovali ljudi, osobe, moji znanci, možda i prijatelji. Potrebno je prolistati »Zvonik«, »Žig« i skromne stranačke novine i razlučiti zablude od istine, uzdignuće osobnih politika iznad općih, međuljudsku nesnošljivost. Ali treba pogledati ovdje na izložbi što je sve učinjeno u zadnjih deset godina veoma nemirnog XX. stoljeća; što su sve napisali Milovan Miković, Petko Vojnić Purčar, Lazar Merković, Bela Gabrić i niz drugih svjedoka vremena, nemira i silne težnje da se u tvrđavi topova čuje i srčana naša riječ.